Dvopjevi ispunjeni radošću muziciranja

Ciklus Glazbeni umjetnici Zagrebu, koji u Hrvatskom glazbenom zavodu (HGZ) tradicionalno priređuje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika (HDGU) bio je u protekloj koncertnoj sezoni, kao uostalom i svi glazbeni događaji ne samo u Zagrebu, osujećen u kontinuitetu zbog nemile pandemije te stoga neredovito održavan. Dakako, i zemljotresi koji su dramatično oštetili tradicionalni prostor održavanja komornih nastupa u Zagrebu, omiljeni HGZ, bili su dodatna otegotna okolnost i brojni su planirani i predviđeni nastupi morali biti otkazani, nadajmo se tek odgođeni, iako je upitno gdje će i kada moći biti doista ostvareni. Jer objava da se HGZ zatvara zbog restauracije na dulje vrijeme nedvojbeno će mnogim solistima i komornim ansamblima postaviti teške, ali, opet nadajmo se, nekako rješive probleme. Ali o tom potom.

Ivana Lazar i Helena Lucić Šego publici su pružile jedinstvene umjetničke užitke / Snimio Marko Pletikosa

Ovdje je riječ o posljednjem koncertu HDGU-a u sezoni 2020/21, a taj je glazbeni događaj, održan 11. lipnja, svakako moguće upisati u povijesne anale HGZ-a kao nadasve uspio koncert i primarno zbog epidemioloških ograničenja razrijeđeni broj slušatelja nedvojbeno će ga još dugo pamtiti i u tom sjećanju uživati. Jer nastupile su dvije umjetnice, dvije pjevačice, sopranistica Ivana Lazar i mezzosopranistica Helena Lucić Šego, koje osim zajedničke profesije povezuje i dugo prijateljstvo, a za klavirom je bio pijanist Mario Čopor, ne samo kao klavirska pratnja nego gotovo kao dio jednog vokalno-instrumentalnog trija. Naime, Ivana Lazar i Helena Lucić Šego, a to smo saznali na kraju koncerta iz simpatičnoga govora sopranistice, nastupile su u ovom sastavu još prije dvadeset godina i od tada ih povezuje glazbeničko razumijevanje i radost zajedničkog muziciranja.

Na programu su dakako bili dvopjevi, popjevke za dva glasa iz bogatoga povijesnog repertoara skladbi kakve se oplemenjivale i zacijelo zabavljale okupljene u nekad popularnim bilo aristokratskim ili poslije češće građanskim salonima, kada još odlazak na javne koncerte nije bio svakodnevna praksa, a skladatelji su, družeći se s glazbenicima, rukopise posvećivali svojim suvremenicima. Ili su ih njihovi suvremenici, nerijetko i mecene, naručivali kako bi se ugodna večernja druženja ispunila glazbom. Tà nije još bilo drugih razbibriga ili pak današnjih često i napasnih medija. Glazba se doista živjela na neki drugi način i ona je bila izvor užitka jednako za one koji su ju izvodili kao i za one koji su ju udobno smješteni slušali.

Upravo tu posebnost užitka u glazbi pokazale su Ivana Lazar, Helena Lucić Šego i Mario Čopor. Izbor dvopjeva Felixa Mendelssohna Bartholdyja, Šest dvoglasnih pjesama, op. 63, Johannesa Brahmsa, dvopjev Mora, op. 20 i Četiriju dvopjeva, op. 61, Tri pjesme Léa Delibesa, La siesta Charlesa Gounoda, Marina i Radost Julesa Masseneta, Klopka Hectora Berlioza i Nesretnik Camillea Saint-Saënsa bio je izbor kojim su predstavljeni biseri njemačkoga Lieda i francuskih mélodies i to izbor učinjen s mnogo pozornosti i smisla u rasporedu te pjevan na njemačkom, francuskom i španjolskom jeziku.

Opisi pojedinih dvopjeva i prepjevi pjesničkih predložaka na hrvatski jezik, za što valja zahvaliti autorici teksta Zrinki Matić te prijevodima s njemačkog Seadu Muhamedagiću a s francuskog i španjolskog Nenadu Iviću (urednica i producentica HDGU-a Jelena Knešaurek Carić, a za nakladnika zadužen predsjednik HDGU-a Filip Fak), bili su nedvojbeno pomoć publici. Ali ipak najvažniji bili su glazbenici na podiju, dvije ugledne pjevačice, prvakinja Opere HNK u Zagrebu Ivana Lazar i docentica na Odsjeku za solo pjevanje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu Helena Lucić Šego te umjetnički suradnik i umjetnički savjetnik na MA, pijanist Mario Čopor.

Sopran Ivane Lazar zagrebačka publika dobro poznaje, poštuje i voli, kao i mezzosopran Helene Lucić Šego, a ovako ujedinjene, u elegantnim haljinama i odličnom raspoloženju, združene u zajedničkom pjevanju romantične glazbe različitih ugođaja, dale su prvenstveno same sebi, a onda i nama u publici, prigodu za doista jedinstvene umjetničke užitke. Dok su njemački romantičari skladali poslovično ponešto „dublji“ Lied, francuske su mélodies, čak i po nacionalnoj oznaci popjevaka kojim su se francuski skladatelji željeli razlikovati od svojih susjeda, ostavile primjere glazbe suptilno intimne, ali i folklornim idiomom i utjecajem španjolskog temperamenta obojene, a spojiti te genijalne primjere vokalne glazbe pothvat je vrijedan najvećih pohvala. I priznanja, jer Ivana Lazar i Helena Lucić Šego, pjevački tehnički sigurne i odlično zajednički uvježbane, s pouzdanim Mariom Čoporom, pružile su ne samo sebi kao zvijezdama na podiju nego i svima nama u dvorani nezaboravnu glazbenu večer.