Dublje od riječi

O znanstvenim i stručnim temama lakše je pisati tekstove koje će čitati malen broj čitatelja, po mogućnosti onih koji temu o kojoj se piše dobro poznaju, pisati svojim kolegama, sustručnjacima. Vrlo je teško pisati ako želimo da broj čitatelja bude što je moguće veći, da ono o čemu pišemo, jer tiče se svih govornika hrvatskoga (standardnog) jezika, od njih bude prihvaćeno i zatim ugrađeno u njihove svakodnevne jezične djelatnosti.

Nives Opačić taj je zadatak, kao i ostale zadatke: biti jednostavna kako bi bila poučna, biti redovita i kreativna, informirati, zabaviti, potaknuti i odgojiti u izgrađivanju aktivnog odnosa prema jeziku kojim se služimo, u razumijevanju važnosti i uloge (standardnog) jezika kao zajedničkoga komunikacijskog sredstva šire jezične zajednice, u samostalnom promišljanju o riječima i jeziku, kao i utjecati na nastojanje da se u jezičnim djelatnostima, pojedinačno i općenito, ostvari viši stupanj jezične kulture, u impresivnom razdoblju dužem od dvadeset godina, ispunila iznimno uspješno.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

I u svojoj, nadamo se ipak ne završnoj, knjizi Završne riječi, ipak, koju izdaje Matica hrvatska, kao i u tri prethodne (Iza riječi. Prtinom i cijelcem, MH 2005, 2006, 2010; Riječi s nahtkasna i kantunala (preko noćnog ormarića), Profil, Zagreb, 2009; Osjenčane riječi, MH, 2017), Nives Opačić piše zaista originalno, jedinstveno, drugačije u odnosu na sve ostale autore kojima je cilj bio, i još je uvijek, unaprijediti upotrebu hrvatskoga (standardnog) jezika u govorenoj i pisanoj jezičnoj praksi. Njezin originalan, jedinstven stil kojim piše o riječima, hrvatskom (standardnom) jeziku, jezičnim pojavama, upotrebi jezika u javnim govorenim i pisanim tekstovima, promišlja o prošlosti i svakodnevici, mogli bismo nazvati lingvističko-novelističkim.

U svakom članku u proteklih pet godina, koji su redovito izlazili u Vijencu, a sada su objavljeni u knjizi Završne riječi, ipak, Nives Opačić, naime, piše znanstveno utemeljeno, pouzdano i uvjerljivo, pokazujući iznimno znanje i bogato iskustvo, ali i slikovito, umjetnički, sa spremnošću da s čitateljima podijeli svoja razmišljanja, radosti, razočaranja, kao i brojne doživljaje iz vlastitoga javnog i privatnog života. Povezujući svaku temu o kojoj piše sa stvarnim, često vlastitim, životom, autorica nam pomaže da temu koju u članku obrađuje lakše usvojimo, da je se nakon pročitanoga teksta lakše prisjetimo i da jezično znanje kojem nas je poučila jednostavnije primijenimo u svakodnevnoj jezičnoj praksi.

Bez ikakve dvojbe možemo istaknuti da nas Nives Opačić u svojim člancima poučava, motivira i nadahnjuje, zorno nam pokazuje važnost slušanja, govorenja, čitanja i pisanja s razumijevanjem. Pomaže nam ne samo da u govorenju i pisanju hrvatskim (standardnim) jezikom budemo razumljiviji, pravilniji i jasniji nego nam izravno i neizravno prenosi spoznaju o važnoj ulozi jezika, mogućnosti da zahvaljujući upravo jeziku ostvarimo sporazumijevanje s prethodnim i budućim naraštajima, da spoznaje do kojih su došli sačuvamo i uspješno prenesemo onima koji dolaze.

Otkriva nam pozadinu riječi koje aktualizira, njihovu utemeljenost, ali i svoj strah da ćemo zaboravljanjem mnogih od njih ostati uskraćeni za mogućnost razumijevanja života i spoznaja naših prethodnika. Pokazuje nam koliko nas poznavanje značenja svake riječi, trud da ih sačuvamo od zaborava, i njihova pravilna upotreba, obogaćuju i čine osposobljenima za razumijevanje svijeta u kojem živimo, kao i svijeta u kojem su živjeli naši prethodnici.

U vrijeme kada se često ističe važnost cjeloživotnog učenja, a upravo se neprestano ovladavanje jezikom u teoriji i praksi može smatrati najboljim primjerom cjeloživotnog učenja, tekstovi Nives Opačić izvrstan su primjer mogućnosti nastavka ovladavanja jezičnim znanjima i djelatnostima nakon završetka formalnog obrazovanja.

Na radost brojnih, starijih i mlađih, čitatelja, odustajući od svoje prvotne odluke kako je njezina prethodna knjiga (Osjenčane riječi, MH, 2017) završna u nizu knjiga članaka objavljenih u Vijencu, Nives Opačić omogućila je da nam teme o kojima je u Vijencu pisala u proteklih pet godina postanu lako dostupne, da njezine članke možemo čitati s ponekad vrlo korisnim vremenskim odmakom, da se obrađenim temama ponovno vraćamo, svjesni toga kako moramo odustati od iluzije da u bilo kojem trenutku svoga života možemo zaključiti kako o hrvatskom (standardnom) jeziku već sve znamo i više ništa ne možemo naučiti.