Dojmljiva i glumački ambiciozna predstava

U koprodukciji Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca, Narodnog pozorišta iz Tuzle, Hrvatskog kazališta iz Pečuha i Umjetničke organizacije Slavonski Brodvej iz Slavonskog Broda, na pozornici vinkovačkog kazališta premijerno je 4. lipnja izvedena dojmljiva kazališna predstava Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507, dramatičara Ive Brešana, u dramatizaciji i režiji Jasmina Novljakovića. Predstava počinje realističnom vojnom vježbom – puzanje i juriš vojnika – a završava prizorom u kojem pukovnik JNA otvara četvrtasti tajni sandučić na zidu u kojem se nalazi Isusova slika sa svijećom, koju pukovnik zapali i s tri se prsta prekriži.

Tim prizorom, koji je svojevrsni asocijativni ključ za suvremeno iščitavanje drame, redatelj Novljaković otvara i reaktualizira sadržaj komada i u toj – u titoističkom dobu subverzivnoj Brešanovoj groteski – pronalazi vezu današnjice s postjugoslavenskim vremenom. Tako (re)kreira ono što je nekada samo po sebi bilo razumljivo, a što se danas – iako su mnogi dionici toga doba još živi – zaboravlja ili se tendenciozno ublažavaju jugotabui i njihove posljedice, zbog čega je mlađima od toga doba teško razumjeti mitologiju koju je Jugoslavenska narodna armija stvarala, održavala i u njoj uživala.

U profesionalno dobroj predstavi do izražaja je došla redateljska i glumačka kvaliteta / Snimio Kristijan Cimer

Riječ je o drami koja kroz priču o pojavi Isusa u kasarni, što je simbol najekstremnijeg dijela komunističke discipline i mozgovne ispranosti, pokušava oslikati anomalije etatističkog komunističkog vladanja. Isus se ukaže nekolicini vojnika, što dospije do komandanta garnizona, pukovnika Pilića i glavnog kosovca, majora Kajferovića, koji komandiru čete Ristiću narede da to vojnički riješi. Kada se i Ristiću ukaže Isus, „rješavanje“ preuzimaju pukovnik i major, koji još više zakompliciraju ionako zakomplicirano, a žrtva postaje Ristić.

Višak poruka i nepotrebna njihova pojašnjavanja – što su u nekim Brešanovim komadima, pa i u ovoj drami, često ublažavali, otupljivali, skrivali ili potencirali jasne političke poruke – današnjem su gledatelju cjepidlačenja koja bez tadašnjeg etatističkog ozračja i jugomitologije ne funkcioniraju. I stoga jer ta drama iz „vojničkoga života“ ni po čemu nije iznimno dramsko ostvarenje, nego tek piščev hrabri politički komentar – hrabriji od mnogih književno „hrabrih“ – umotan u dramske i mentalitetske karakteristike vojnika JNA, čime je dramatičar nastojao „popraviti“ već u vojsci popravljeno.

Ili kako je u popratnoj bilješci za tu dramu, u Glosi uz Isusa..., to formulirao Slobodan Šnajder, koji je napisao: „Postoji čak i neki njezin uži smisao u kojemu bi moderni armijski pedagozi mogli pronaći nešto za sebe, koliko god to zvučalo paradoksalno“, jer su se „stvari u armiji promijenile“, pedagoška praksa „više nije tako nasilna i primitivna ... ne samo od već dalekog razdoblja ‘revolucionarnog etatizma’, već i od doba kada je Brešan pisao svoju dramu, dakle od godine 1973.“ Kada dramu piše, elaborira Šnajder, „Brešan opisuje svojevrstan besvjesni kolektivizam i takozvanom kolektivizmu podmeće kazališnu stupicu“, u kojoj „funkcionira Brešanovo čudo – pojava ‘ideološkog antineprijatelja’ – jer je čudo.“

U esejističkom meandriranju Šnajder se ne želi opredijeliti za pisca niti ga želi pokopati. Stoga, slijedeći stil tobožnje objektivnosti, piše da tema „Brešanova teksta nije JNA: pogotovo ne JNA u gotovo demonskom doživljaju njezinih mladih današnjih slovenskih kritičara“ – riječ je o 1983. godini – a odmah zatim ipak ustvrđuje da „tema Brešanove drame jest i JNA, ukoliko se ona još želi tabuirati, spram društva zatvoriti u mehanički oklop neprobojne šutnje, neorganske discipline i današnjem trenutku posve neprimjerenog besvjesnog kolektivizma.“  Ne mareći za Šnajderovo umovanje dramatizator i redatelj Novljaković ne ustručava se biti konkretan. Dramaturški je podosta brešanovske raspričanosti pročistio i zgusnuo, neke je likove izbacio ili pripisao drugima, a redateljski sve uravnotežio. No drama, bez obzira na militarizaciju i antimilitarizaciju suvremenog svijeta, nije postala suvremena, niti je dobila na uvjerljivosti. U potrazi za sadržajnim i interpretativnim uporištima ostala je nedorečena, pa njezina tema kao univerzalni militaristički sadržaj nije profunkcionirala. Nedostajalo joj je više asocijativnih dramskih rješenja u režiji i glumi, koja bi očitije predočila transformaciju JNA, ne samo u vjersku nego i zločinačku silu, što, nažalost, ni Haški tribunal nije dovoljno raskrinkao.

Jnaovska, tobožnja, narodna komponenta i militaristička agresivna narav, koja je u ratovima na prostorima raspadajuće Jugoslavije kulminirala tragičnim posljedicama, u predstavi nije bila dovoljno groteskna, a njezino prijeratno djelovanje nije bilo nimalo smiješno. Njezina se moć s raspadom države, koju je strahom od neprijatelja – vanjskih i unutrašnjih – i mitom držala na okupu, rastočila i prerasla u zločin. Zbog toga ne treba u njezinoj prijeratnoj vojnoj narodnoj komponenti i apsurdnom ponašanju tražiti univerzalnost.

No, bez obzira na zamjerke, riječ je o vizualno dojmljivoj i profesionalno dobroj predstavi u kojoj su došle do izražaja redateljska i glumačka kvaliteta svih aktera. Uz studente glume osječke akademije, kojima je to bila i diplomska predstava, glumački su se istaknuli Goran Grgić (pukovnik Pilić), Vladimir Andrić (kapetan Ristić) i Ljubo Zečević (major Kajferović).