Distopijska budućnost kao čistilište

Kad govori o svom novom filmu Zora, središnjem segmentu njegove planirane trilogije Sunce započete dramskim triptihom Zvizdan iz 2015, scenarist i redatelj Dalibor Matanić ističe da je na idejnoj razini riječ o metaforičkoj priči o nekim novim ekstremizmima s kojima će se ljudi suočiti i boriti u nedalekoj distopijskoj budućnosti. Dok se u Zvizdanu bavio tragičnim posljedicama ekstremizma u prošlosti, konkretno na početku, neposredno nakon i godinama poslije Domovinskog rata, Matanić priču Zore smješta u nedefiniranu, no ne tako daleku budućnost, koja se u njegovoj izvedbi doima (post)apokaliptičnom. Istodobno u toj budućnosti ima i sugeriranih atavizama prošlosti, čini se vječnih sukoba nas i njih. Čini se da se razlozi tomu dijelom kriju u siromaštvu i besperspektivnosti, što muči i protagonista Matiju i njegovu četveročlanu obitelj, a dijelom i u prijetećim vijestima da stižu oni, odnosno njihovi.

Protagonista Matiju odlično je odglumio Krešimir Mikić / Izvor Kinorama

Priča i njezin kontekst u svakoj novoj sekvenci dobivaju nove slojeve, baš kao i nove idejne, interpretativne i značenjske razine. One bivaju potencirane umetanjem elemenata nadnaravnog, dijelom i tendenciozno teatarskog, a u maloj mjeri i apsurdnog, te elaboriranjem odnosa među četvoro središnjih likova i njihove obiteljske (melo)drame, a napokon i uvođenjem novih likova te umnažanjem njihovih identiteta na razini imena, karakternih osobina i dramskih funkcija. Naposljetku, kad njihovi stignu i kad u sekvenci razuzdana makabričnog plesa šarolikih cirkusantsko-pankerski dizajniranih njih, kojima se može samo prikloniti ili im se ukloniti, uočimo i obješene sporedne likove, ne samo što metaforička razina cjeline biva dodatno naglašena nego ona poprima i izrazitu metafizičku dimenziju.

Mjesto zbivanja izrazito je siromašan kraj koji može, ali i ne mora biti, negdje u zaleđu Dalmacije, kraj koji obilaze lešinari – kupci jeftinih i ruševnih nekretnina i zemljišta, iz kojeg će naposljetku pobjeći i oni najuporniji i najodaniji tradicionalizmu, poput krčmara Andrije. Dok taj kraj Matanić kamerom Marka Brdara dojmljivo opisuje s asocijacijama na Nurija Bilgea Ceylana, osobito na film Bilo jednom u Anadoliji, odnosi među likovima i egzistencijalno-poetski kontekst manje asociraju na Andreja Tarkovskog, a više na njegova imenjaka Zvjaginceva iz filma Progonstvo. Filmofilskim asocijacijama tu nije kraj, jer kad u susjedstvo Matije (odlični Krešimir Mikić), njegove „partnerice“ Ike (podjednako uvjerljiva Tihana Lazović), čija konkretna veza s njim do kraja ostaje nedefinirana, te starije kćeri Kaje (mlada Lara Vladović, glumačko je otkriće filma) i mlađeg sina Nikole (vrlo dobar Maks Kleončić) stigne isprva nepoznat muškarac (uobičajeno preglumljivanju sklon Marko Mandić), asocijativni niz zaokružit će David Lynch, osobito njegova serija Twin Peaks.

Turobnu svakodnevicu Matije, Ike i djece, obilježenu i traumom nestanka drugog sina Jure prije godinu dana, za kojim i dalje neprestano tragaju, pridošlica će dodatno usložiti gradnjom čini se kuće koja je zrcalna kopija njihove, no koja će se u završnici otkriti tek kao kulisa, te naposljetku također imenom Matija i agresivnim pokušajem preuzimanja obitelji. Naposljetku će se pojaviti još netko imena Matija, ovaj put žena, no kako kaže Kaja, također mogući novi otac, a uvođenjem tih likova i motiva (žena Matija posvećena je molitvi i Bogu), Matanić cjelinu podiže na dodatno intrigantnu značenjsku i metafizičku razinu.

Vrlo sigurno režirana i impresivno atmosferična Zora sva je u naznakama, slutnjama i sugestijama, ništa nije sasvim konkretno ni čvrsto zadano, pa tako ni odnos „prvog“ Matije i Ike, jer je on možda također nju preoteo od nekog drugog (Matije), i taj atavistički ciklus otimanja žena traje u vremenu. No ono što bi ga moglo prekinuti, barem u slučaju obitelji u fokusu, jest ljubav, i između prvog Matije i Ike, no još važnije Kaje, a možda i Nikole prema ocu, stvarnom ili zamjenskom, i biološkoj majci. Napokon, upravo Kaja pridruživanjem plesu u završnici te svojevrsnim plesnim dvobojem s nekovrsnom predvodnicom plesača upućuje na moguće rješenje, na toleranciju i prihvaćanje njih, drugih i drukčijih, barem onoliko koliko je nužno za preživljavanje i opstanak.