Britanski i američki velikani filma

Kako zagrebačko kino Tuškanac neprestano poseže u riznicu svjetskih kinematografija i neprestano niže izrazito kvalitetne programe pojedinih autora i njihovih opusa, kratki osvrt na dva nedavna ciklusa, jednoga posvećena Britancu Davidu Leanu (od 24. svibnja do 2. lipnja), a drugoga Amerikancu Robertu Rossenu (od 3. do 6. lipnja) može se učiniti i nasumičnim – jer svakom od autora na programu kina Tuškanac mogao bi biti posvećen i opsežniji tekst.

Nema dvojbe da je David Lean jedan od najvažnijih ne samo britanskih nego i svjetskih redatelja. Njegovo značenje, kvaliteta i utjecaj ne smanjuju se ni u suvremenom razdoblju, a barem nekoliko djela u kanonu je filmskih klasika. Bio je montažer prije nego što je postao redateljem, prvijencem ratnom dramom Borimo se na moru (1942). U karijeri dugoj gotovo pet desetljeća snimio je još petnaest filmova, završno s Putom u Indiju (1984), a preminuo je 1991. tijekom priprema za adaptaciju romana Nostromo Josepha Conrada.

David Lean i Freddie Young na setu filma Lawrence od Arabije / Izvor IMDB

Karijeru mu možemo podijeliti na razdoblje od prvijenca do filma Ljetno doba (1955), kojim je počeo surađivati s američkim producentima te na epske filmove od Mosta na rijeci Kwai (1957) do završnoga, kada se smanjio broj naslova, ali im je važnost samo rasla. U kinu Tuškanac prikazano je petnaest od šesnaest ostvarenja Davida Leana, nije prikazan jedino film Madeleine (1950), tako da se zainteresirani gledatelj mogao uvjeriti u raskoš stvaralaštva britanskoga filmaša, njegov osebujni redateljski rukopis, zanatsku izvrsnost i sjajnu izvedbu.

Osvrnemo li se prema prvome razdoblju karijere, svakako su najvažniji filmovi Kratak susret (1945) kao i dvije adaptacije romana Charlesa Dickensa, Velika iščekivanja (1946) i Oliver Twist (1948), a svakako im je i vrlo blizu Hobsonov izbor (1953). U drugome pak, osim Mosta na rijeci Kwai, izrazito je važan Lawrence od Arabije (1962), a utjecajan je i Doktor Živago (1965). Kao izvrstan montažer, i u autorskim filmovima kojima je redatelj donosi inventivna montažerska rješenja, precizan ritam koji i u djelima duljega trajanja gledatelja ostavlja bez daha i bez trenutaka praznoga hoda. Njegov je osjećaj za kadar i kompoziciju sjajan, a napose je vidljiv u kasnijim djelima koja naginju grandioznosti i veličanstvenim prizorima i scenama. Pridavao je važnost ženskim likovima, pridonoseći i njihovoj kulturnoj emancipaciji, a raspon tema, svjetonazor i napose redateljski prosede uzrok su činjenici da ga redatelji od Stevena Spielberga ili Martina Scorsesea pa sve do Joea Wrighta i Christophera Nolana smatraju presudno važnim utjecajem. Tuškanački pak ciklus potvrđuje da ni ranija djela kvalitetom nisu inferiorna razvikanijim kasnijim naslovima.

Rossenova ostvarenja obilježava društveno kritički duh / Izvor Wikipedija

Izbor je filmova američkoga scenarista i redatelja Roberta Rossena znatno suženiji nego u Leanovu slučaju. Prikazano je pet autorovih najvažnijih ostvarenja. Između Rossenova prvijenca, noarovske kriminalističke drame Johnny O’Clock (1947) i završnoga, psihološke drame Lilith (1964), odabrani su još i sjajna noir-sportska drama s temom boksa Tijelo i duša (1947), zatim Oscarima nagrađena biografska drama Svi kraljevi ljudi (1949) te zacijelo i najpoznatiji Rossenov film, sportska drama s temom biljara Hazarder (1961). Rossenova ostvarenja obilježava društveno kritički duh, usmjereni su oni na naličje onodobnoga društva, društva u kojem se protagonisti pokušavaju snaći, često ne i etičkim postupcima. U tim je filmovima jasan kritički stav da društvo nagriza pojedinca, pa i čitave zajednice. Nema u njima optimizma, ali ne tonu ni u defetizam.

Rossenovi su rani filmovi eklatantni primjeri film grisa, podvrste noira uvjetovane prvim valom institucionalne hajke na neameričko, odnosno komunističko djelovanje u razdoblju od 1947. do 1951. godine. Film gris je u ideološkom smislu naginjao ljevičarskoj kritici kapitalizma, klasnoga društva i materijalizma pa ne čudi da se i sam Rossen čak dva puta našao na ispitivanju pred komitetom za neameričke djelatnosti. A ne čudi ni da su ostvarenja nakon toga mjestimice naginjala povijesnom, vesternu pa čak i eskapizmu sve do navedenoga Hazardera, koji je bio nov uzlet i sam vrhunac karijere Roberta Rossena.