Bilješka uz portret filologa

Potkraj 2020. izišla je u Zadru pozamašna, vrlo lijepo uređena knjiga s prepoznatljivim zadarskim motivom na korici – slikom dijela stražnje apside sv. Krševana. Pred crkvom s leđa vidimo muškarca u tamnom odijelu koji kao da je urastao u taj urbani romanički kutak Mediterana. U njemu je lako prepoznati Josipa Lisca, profesora na odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, kojemu su njegovi bivši studenti, kolege, suradnici i prijatelji posvetili ovaj zbornik s 49 radova, tiskanih na 835 od ukupno 889 stranica.

Slijedeći dobru tradiciju obilježavanja 70. rođendana istaknutih sveučilišnih pregalaca urednici u kratkom uvodu jednostavno nižu zasluge profesora Lisca za hrvatsku kroatistiku i slavistiku, koje su toliko velike i brojne da ne treba posebno obrazlagati izdavanje zbornika u čast sadašnjem prof. emeritu, koji je cijeli svoj radni vijek bio vjeran svome sveučilištu. Uz ovaj uvod veže se skromno napisan kratki životopis Josipa Lisca, skromno stavljen na kraj knjige (str. 837–838), ali iza njega slijedi 47 stranica (839–886) slavljenikove bibliografije, koja se ne može napisati ni skraćeno ni skromno. Riječ je o golemu opusu od 14 autorskih knjiga, 20 uređenih i priređenih knjiga, 279 znanstvenih rasprava, šest dijalektoloških karata i 674 stručna rada, ukupno više od tisuću objavljenih radova koje je nemoguće formalno kategorizirati i razvrstati jer širinom prelaze okvire pojedinih strože definiranih znanstvenih polja i disciplina.

Izd. Sveučilište u Zadru, Matica hrvatska, OMH u Zadru, Zadar, 2020.

Ni radovi u zborniku nisu tematski razvrstani jer bi se „prelijevali“ iz jednoga područja u drugo. Nanizani su abecedno prema prezimenima autora koji su se u svojim prilozima nastojali približiti interesima slavljenika i područjima kojima se bavio. O Josipu Liscu i njegovu radu u svojim člancima izravno govore Marijana Crnić Novosel i Marija Malnar Jurišić (Gorski kotar u djelima Josipa Lisca), Kornelija Kuvač-Levačić (Josip Lisac o hrvatskoj književnosti 19. stoljeća), Ivan Magaš (Josip Lisac i govori zadarskoga područja) i Cvijeta Pavlović (Filologija i književnost: Josip Lisac kao priređivač putopisa Jakova Pletikose Putovanje k Jerozolimu god. 1752.), a neizravno, ali na originalan način na njega upućuje i Domagoj Vidović (Prilog proučavanju odraza osobnoga imena Josip u hrvatskoj antroponimiji).

Dijalektologija
kao temeljno područje

U nizu članaka obrađuju se različite dijalektološke (u užem smislu) teme kao temeljno Liščevo područje. O njima pišu: Đuro Blažeka (Mali prikaz razlikovnosti leksika između govora Preloga i nekih susjednih govora), Marina Bratović i Silvana Vranić (Klanjski poredbeni frazemi u konceptima), Goran Filipi i Vlado Jurcan (Rječnik govora sela Rahovci u Istri (izabrane ogledne natuknice pod a i b)), Mate Kapović (On the Retraction of the Neo-Circumflex in Čakavian), Mijo Lončarić (Vukomeričko-pokupski dijalekt), Nikola Vuletić i Vladimir Skračić (Specifični južnočakavski leksik morske faune /s posebnim osvrtom na sjevernu Dalmaciju/).

U širem, povijesnojezičnom smislu dijalektologijom se u svojim radovima bave autori: Josip Bratulić (Uz Ivšićev Nacrt za istraživanje hrvatskih i srpskih narječja), Senahid Halilović (Razvoj dijalektologije u Bosni i Hercegovini), Marina Jurišić (Izumiti u značenju „zaboraviti“ u srpskim narodnim govorima), Slobodan N. Remetić (O upotrebi predloga o u govoru istočnobosanskih Era), Andrey N. Sobolev (O definicijama lingvonima „torlački“ u južnoslavenskoj dijalektologiji), Marijana Tomelić Ćurlin (Zavirimo u škrinju jezične povijesti /Maleni doprinos proučavanju splitske jezične baštine/) i Tat’jana Ivanovna Vendina („Obščeslavjanskij lingvističeskij atlas“ i novye napravlenija v slavjanskoj dialektologii).

Povijesti jezika i dijalektima u pisanim jezičnim spomenicima, ponajprije književnim, svoje su priloge posvetili: Željka Brlobaš (Jezična obilježja djela Duhovne jačke (1750.) Jurja Muliha), Gordana Čupković (Theme as Entity in Space: on the Figurative Meaning of the Prepositional Construction vrh-Genitive), Josip Galić (O jeziku zadarskoga prikazanja o Juditi), Sanja Holjevac (Knjižica O svetoj Stošiji mučenici, svetom Dunatu biskupu i svetom Šimunu proroku i.t.d. Štenje i kratki razgovori (Rijeka, 1878.) kao izvor za filološka istraživanja), Boris Kuzmić (O jeziku kajkavskoga pjesništva Jasne Vuge), Ivana Nežić (Kede joncići toncajo, a farfali sanjajo: o labinskoj cakavici u poeziji Zdenke Višković Vukić), Sanja Zubčić (Jezik Kazalijeva epa Grobnik u kontekstu književnojezične situacije u drugoj polovici 19. st.).

Teme iz najstarije jezične povijesti obrađuju: Stjepan Damjanović (Bilješke o sklonidbi imenica u najstarijoj hrvatskoj tiskanoj knjizi), Marc L. Greenberg (The Western South Slavic Change -l > -o/-a and Atendant Phenomena: Diachronic, Terminological and Typological Considerations), Ranko Matasović (Jedna urnebesna etimologija), Milan Mihaljević (Rahomeĉa – jednokratnica iz Vinodolskog zbornika), Ivica Vigato (Leksičke i kulturno-povijesne osobitosti jednoga glagoljičnoga zapisa iz zbirke dokumenata Spisi Ninske biskupije) i Anica Vlašić-Anić (Hrvatskoglagoljsko Slovo premudrosti Akirovê – intelektualni „literarni kaleidoskop“).

Dio radova posvećen je različitim specifičnim temama. Tako o značajnim, ali gotovo zaboravljenim imenima iz povijesti hrvatskoga i slavenskoga pa i europskoga jezikoslovlja pišu: Nikola Benčić (Starija razmišljanja o gradišćanskohrvatskom jeziku), Lada Badurina i Ivo Pranjković (O manje poznatoj polemici Marcela Kušara), Vjekoslav Ćosić (Marcel Kušar u Zadru /1895.–1914./), Vuk-Tadija Barbarić (Grafija Predika Josipa Banovca s osobitim obzirom na Maretićevu Istoriju hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima), Marijana Horvat i Barbara Štebih Golub (Hrvatske dopreporodne slovnice kao priručnici za učenje hrvatskoga kao stranog jezika), Persida Lazarević di Giacomo („Ljiljan modri“: ilirska ideja Ch. F. Temlera) i Božidar Petrač (Filološki prilozi Pavla Tijana).

Filolog u klasičnom
značenju riječi

U jezikoslovnim radovima koji su usko povezani s književnošću autori promatraju jezik iz različitih perspektiva – strukturno-semantičke kao Diana Stolac (Sintaksa humora), leksičko-semantičke kao Kristina Štrkalj Despot (Moral u umu, jeziku i vremenu: konceptualna i inferencijska struktura pojma moralnost u hrvatskom jeziku u dijakronijskoj perspektivi), stilističke kao Marina Radčenko (Precedentnyj tekst kak sredstvo ekspressivizacii gazetnogo zagolovka), idiolektno-sociolektne kao Anđela Milinović-Hrga (Jezične osobitosti privatnih pisama Ivana Meštrovića), onomastičke kao Helena Dragić (Hidronimi Mostarsko blato i Hutovo blato) i translatološke kao Dubravka Sesar (Krležine Balade Petrice Kerempuha između translatološke teorije i prakse). Uz književnost su izravno ili neizravno vezani i radovi bliski kulturologiji – kao kod Danka Plevnika (Kultiviranje potrebe i sposobnosti cjeloživotnog čitanja), etnologiji i folkloristici – kao u prilogu Marka Dragića (Hrvatski tradicijski adventski i božićni ophodi i običaji namijenjeni djeci), glazbi – kao kod Ennija Stipčevića (Giulio Camillo Delminio /oko 1480. – 1544./ i njegovo uglazbljeno pjesništvo), kazalištu – kao kod Teodore Vigato (Tri predstave kazališta lutaka Zadar u novom stoljeću) i filozofiji – kao u prilogu Ante Periše (Vode u Bibliji – /meta/fizičko počelo, život, smrt i čišćenje).

Uzaludan pokušaj razvrstavanja radova iz zbornika u čast Josipu Liscu i u ovome kratkome prikazu potvrđuje da filologija nije samo znanost o jeziku i književnosti, nego ponajprije ono što joj kaže ime – ljubav prema riječi. Kao dijalektolog i povjesničar jezika Lisac je trajno zadužio hrvatsko jezikoslovlje, ali njegov bi portret bio krnj kad bismo ga ostavili u tome području jer Josip Lisac je filolog u klasičnom značenju te riječi. Sve veće udaljavanje između dviju glavnih filoloških znanosti – jezikoslovlja i znanosti o književnosti – dovelo je do jednostranih pa čak i pristranih pogleda na jezik općenito, a posebno na jezike složene sociokulturne tradicije poput hrvatskoga. Zbog tog udaljavanja danas gotovo i nema primjera sinteze lingvističkoga i književnoznanstvenoga pristupa književnom tekstu, a to je iznimno važno upravo za hrvatsku jezičnu povijest. Josip Lisac u tome je pogledu jedna od malobrojnih iznimaka, što uz njegovu bibliografiju potvrđuje i filološka šarolikost priloga koji su mu u zborniku posvećeni.

Teško je nabrojiti što je sve Josip lisac radio, a sve je radio temeljito, sustavno, odgovorno, entuzijastično. Uz njegove upravljačke obveze, organizacijske uspjehe i nastavni rad na svim stupnjevima studija kroatistike u Zadru i na drugim sveučilištima nemoguće je nabrojiti i najvažnije njegove radove, ali moramo spomenuti znanstveni časopis Croatica et Slavica Iadertina, koji je pokrenuo i koji uređuje, književni časopis ogranka MH u Zadru Zadarska smotra, koji također uređuje, te jezikoslovni časopis Književnoga kruga u Splitu Čakavska rič, gdje je član uredništva. Časopisi koje uređuje već dovoljno govore o njegovu filološkom profilu. Ali da bi portret Josipa Lisca bio potpuniji, njegovoj velikoj radnoj energiji, znanstvenoj i književnoj erudiciji i drugim vidljivim vrlinama valja dodati ono što ga cijeli život pokreće i što filologiju čini humanističkom znanošću – njegovu ljubav prema riječi.