Autostop

Kažu stručnjaci da su urbane legende zapravo mitske priče našega doba. Nisu one urbane po tome što bi nužno nastajale u gradu, nego po tome što su novijega postanka, a to se vidi i po temama kojima se bave. Često one daju alternativno objašnjenje povijesnih zbivanja i osoba, a još se češće zanimaju nadnaravnim pojavama. Te nadnaravne pojave opet nerijetko su vezane uz ambijente koji su im primjereni, npr. za groblja, napuštene bogomolje i slično. Ali ima jedna legenda koja je izravno uronjena u suvremenost, pa i pripovijeda priču koja je samo u naše vrijeme moguća. Ukratko ću vam je ispričati.

Stopiranje na cesti prava je pustolovina

Vozio se tako neki mladić automobilom u kasni noćni sat po pustoj cesti, kad ugleda mladu i lijepu djevojku kako stopira. Zaustavio je auto i ukrcao putnicu. Odvezao ju je do njezina sela, i putem se nije dogodilo ništa neobično. Tek sutradan vozač opazi da je djevojka u autu zaboravila šal. Vrati se, dakle, u ono selo, nađe kuću i pokuca. Otvore mu djevojčini roditelji, koji ga obavijeste da je prije deset godina, baš na jučerašnji datum, djevojka poginula upravo na onom mjestu gdje ju je vozač uzeo u auto, i da im svake godine netko drugi donese njezin šal.

O smislu priče i o njezinoj kvaliteti moglo bi se, dakako, nadugo raspravljati, ali mene zanima zašto se ona vezala upravo uz autostop. Zamislivi su deseci drugih situacija u kojima je moglo doći do susreta dvoje mladih, i iz kojih je moglo proizaći sve ono što je i ovako proizašlo. A autostop se pojavio – barem se meni tako čini – zato što svi ljudi – pa i tvorci urbanih legendi – dobro znaju i osjećaju da je autostop zapravo sudbonosna stvar. Dapače, on je izravan susret s onim silama koje upravljaju našim životom.

Znam da to zvuči donekle pretjerano, ali odmah ću objasniti. Kad se čovjek zamisli o vlastitoj biografiji, lako će dokučiti da se malo toga u njegovu životu dogodilo kao rezultat njegovih vlastitih htijenja i napora, a mnogo češće da je odlučivao slučaj. Da nije ušao u krivi tramvaj, ne bi ondje susreo ženu svog života, da nije slučajno posjetio znanca, ne bi nikad dobio posao na kojem će ostati do mirovine, da nije zaboravio kupiti ono što je trebalo kupiti u ljekarni ili na kiosku, ne bi mu se rodilo prvo dijete, zbog kojega se morao oženiti. A kad razmišljanje jednom krene tim putem, onda mu nema kraja: što bi bilo da otac nije otišao na ples u susjedno selo i ondje susreo majku, što bi bilo da djed nije pravodobno obolio, pa ga nisu poslali u rat, gdje bi sigurno poginuo, i tako dalje. Kud god se osvrneš, sve same slučajnosti i koincidencije.

Autostop je koincidencija u čistom obliku. Razlog je jasan: u toj se situaciji događa nešto važno, a mi ne znamo je li to što se događa dobro ili zlo, kakav će ishod imati i što će nam donijeti. A ljudi vole iskušavati svoju sreću, vole vidjeti što im život nudi. U tom smislu, i samo sudjelovanje u toj situaciji zapravo je mitski čin, i svatko od nas u njoj nalikuje na junake narodnih priča ili pjesama. Jer, kad malo bolje pogledate, dobro i zlo, sreća i nesreća, nisu nigdje tako bliske i tako slične kao kod autostopa. Ali nećemo sad duljiti o sreći i nesreći, o dobru i zlu općenito, nego ćemo stvar promotriti najprije sa stanovišta vozača, a onda sa stanovišta stopista.

Upitajmo se najprije što vozača nagoni da zaustavi vozilo i u njega primi potpunog neznanca. Je li on doista svjestan što taj njegov čin znači i kolika je cijena na jednoj, a kolika na drugoj strani vage? Može vozač, recimo, biti naprosto meka srca, pa kad vidi drugoga čovjeka koji je očito u nekakvoj potrebi, ne može odoljeti a da mu ne pomogne: možda se stoperu nekamo žuri, možda je ostao bez novca, možda je zalutao… A možda vozač želi donekle pomoći i sebi: spava mu se, recimo, ili je željan razgovora, pa tako uzme putnika da bi se njim brbljao o svemu i svačemu, ili mu čak ispričao cijeli svoj život, kao što čine ljudi u noćnim vlakovima.

Dobro, ali zar njemu ne pada na pamet da taj stopist možda i nije tako bespomoćan i nedužan kao što izgleda? Možda je, recimo, on običan škrtac, pa želi prištedjeti ono nešto novca za autobusnu kartu? Možda će, k tome, pokušati iskoristiti vozačevu dobrotu, pa još od njega zatražiti posudbu, ili bar pojesti sendvič koji je vozaču trebao biti večera? A da se i ne govori o tome da se taj tip možda ukrcao u vozilo zato da bi u zgodnoj prilici orobio vozača, ili da je – što je mnogo vjerojatnije – neopran i smrdljiv, pa vozaču neće uljepšati putovanje, nego ga učiniti nepodnošljivim?

A nije mnogo drugačije ni ako se stvari pogledaju iz perspektive autostopista. Dobro, razumijem da ima situacija kad ne postoji drugo rješenje, ali u većini slučajeva opasnosti su mnogo veće od prednosti. Neću kazati ni riječi o onim situacijama kad je autostopist djevojka, pa se lako može zamisliti na koji će način vozač htjeti naplatiti vožnju. Ali isto je tako moguće da je taj vozač nesnosan gnjavator, moguće je da je ušljiv ili gripozan, moguće je da je nesiguran i loš za volanom, a o izgledima da zaspi dok vozi ne treba ni raspravljati. A ipak, ljudi se odlučuju na tu pustolovinu. A razlog za to ne može biti ništa drugo nego samo njihova vjera – ili nada – da će im se pri susretu s tim neznancem – za kojega još prije nekoliko sekundi nisu ni znali da postoji – dogoditi nešto lijepo ili barem uzbudljivo, i da će im možda i sasvim promijeniti život, dakako, nabolje. A pritom je osobito izazovno to što se sreća i nesreća po vanjskim znakovima ne razlikuju. Uzmimo opet stvari i sa stanovišta vozača i sa stanovišta stopera, samo sad obratnim redom.

Kako razmišlja stopist? Kad se neki auto zaustavi na njegov podignuti palac, on će to svakako smatrati srećom, ali će se tek poslije pokazati je li to doista bila sreća, ili bi bilo bolje da auto nije stao. Isto tako, ako se auto ne zaustavi, možda tek u tome leži prava stoperova sreća, jer da je vozilo stalo, tko zna kakva se nevolja mogla iz toga izleći.

A isto vrijedi i kad se gleda iz kuta vozača. U njemu se vjerojatno, dok se približava čovjeku kraj ceste, odvija duševna borba, a noga oklijeva nad kočnicom, pa ili pritisne ili ne pritisne. I opet: ako pritisne, možda iz toga ispadne nešto jako dobro, ali isto je tako moguće da je vozač, ako ne pritisne, izbjegao nekakvu veliku opasnost i nevolju.

Po svemu se vidi da i jedni i drugi više vjeruju u sretan ishod nego u nesretan. To je možda u ljudskoj prirodi, ali ne vjerujem da baš nikako nisu svjesni i one druge mogućnosti. Pa zašto onda rade tako kako rade? Očito zato što vole blizinu sreće i nesreće, njihovu zamjenljivost, a još više prisutnost sudbine. S njom se oni, naime, u običnom životu ne susreću baš često, ili bar ti susreti nisu takvi da bi im se sudbina neposredno objavila kao što to biva kod autostopa.

A na što vas to podsjeća? Mene podsjeća na kocku. I kod nje se događa nešto slično: iskušavaš sreću, ali iskušavaš i nesreću. Ne mislim tu, naravno, na ono što se događa u kladionicama, gdje čovjek uplati neku sitnu lovu i nada se velikom dobitku. Mislim na ruletu i slične igre, gdje krajnji ishod može biti veliko bogatstvo, ali i hitac u vlastitu sljepoočnicu. E sad, nemojmo nikoga naprečac osuđivati: mislim da svi ljudi imaju potrebu da se povremeno susretnu sa sudbinom, samo što se kod raznih osoba ta potreba različito manifestira.

Tako je i sa mnom. Sve ovo smislio sam vozeći se kroz noć, sam samcat u autu po praznoj cesti. I nisam još sve do kraja ni smislio, a evo, pred sobom, na nekih dvjesta metara, vidim ljudsku priliku kako podiže ruku. I sad mi se postavlja pitanje: da stanem ili da ne stanem? Jednom, ako bude prilike, javit ću vam što se dogodilo.