Sudbonosne ljubavne katarze i začudnost duhovne ravnoteže

A upravo to „i jedna koja će to tek postati“ fascinira fatalnom maštom koja se polifonijski širi u pokretljivim afektivnim prostorima. Egzistira u duhovnim i etičkim pročišćenjima. To su egzistencijalne katarze koje dovode do imaginativnih uzleta ispisanih subvitalnim paradoksima. Budući da je riječ o pokušaju egzaltirane znanstvene fantastike u kojoj je ono fiction iskonstruirana apstrakcija nekih budućih tehnoloških mogućnosti u kojima će se moći „uskrsnuti“ davno prošli nukleus suphumanih emocija, i sve to u 300 sekundi. Taj se „vrli novi svijet“ čini gotovo savršenim, jer se usprkos cyber-makinacijama i nadasve kompliciranim instrumentima dogodio taj poljubac, koji je trebalo tek oživiti, duhovno osmisliti. Gotovo pomamna želja za poljupcem koji postaje „središte svijeta“ katastrofalno se ruši u bezdan stvarnosti: žuđena djevojka Antea primakne svoje usne dragom... Dalja dijabolična događanja trebalo bi premjestiti na kazališne daske zbog gotovo raspojasane strasti koja uzvišenu i nedodirljivu Ljubav dovodi u psihijatrijsku kliniku. A sve se zbiva u pandemijsko vrijeme korone i teško je tvrditi da je nakon svih fatalnih peripetija zadnja postaja bila Ljubav: apoteoza Ljubavi ili njezin kraj. Uostalom, likovi su dramatski osmišljeni i definirani prošlošću i eksplozivnim monologom glavnog junaka: prof. Dino Roki izgubio je bitku s Vremenom, Sudbinom i mogli bismo reći i s Bogom. Mislim da peta pripovijest, Doplata za déjà vu, o kojoj je bila riječ, obuhvaća svu autorsku spisateljsku strast: „Taj osjećaj lakoće postojanja, opijum tijela i duše kada je sve tako lako i tako lijepo, kada više ne postoje problemi i ispitni rokovi, a čak i vani, do maloprije dosadni sjeverac s kišom, tad najednom u moderato cantabile tempu opijeno svira predivnu proljetnu sonatu. Konačno Antea.“

Izd. Funditus, Zagreb i Hanza Media, Split, Zagreb, 2021.

Ali vratimo se na početak knjige. Storija Fedrin sindrom počinje s Fedrinim buntovničkim odvajanjem iz obitelji da bi se kroz iznenađujuće performanse ta izolacija doslovce ostvarila, jer je na dalmatinski otok gdje se zbiva radnja stigla kobna korona. Na kraju priču uvjerljivo osmišljava i ironijski odmak, što posebno dolazi do izražaja u dinamici dalmatinsko-splitskog chata koji diskretno podsjeća na performanse Maloga mista. A završetak je gotovo romantičan. Nakon Fedrina sindroma pripovijest Nešto kao ljubav skida masku s ljubavi koja to nije, ali kad se dogodi pandemijska smrt, prividno onda i život koji se usprkos komplikacijama želi dobiva na cijeni. Pripovijest Noblesse oblige zapravo je simpatična storija u kojoj se na jednom mjestu zbiva tjeskobna žudnja Dolores Prkačin da gomilom novca potpomogne „ljepotu“ koja je počela kopnjeti, da bi nakon razornoga potresa i korone koja hara došla do izražaja jednostavnost i prodorna snaga emocije koju zovemo Ljubav. I dalje se zbiva korona i u svemu tome ljubavni krajolici u kojima je „prvi poljubac mirisao na cimet pomiješan s mirisom tople zemlje“. U tu lakoću postojanja uključila se ustrajna ljubomora i posesivnost te tjeskobna i učestala bračna nevjera. Demonska zloba u pripovijesti Demonski usud širi koronu pa će se virus licemjerno preseliti s kašljem u osobu kojoj je bio namijenjen. I tako smo uz ljubavne perturbacije koje nisu donosile smirenje i željno očekivan smisao života došli do već spomenute uzavrele priče Doplata za déjà vu. Iako „blagoslov“ krimić-storija obavija svu tragiku pandemijskog vremena koje kosi živote i globalno mijenja nekadašnji život u „novu normalu“. I kao što naglašava autor: možeš prevariti vrijeme, možeš i sudbinu, a možda čak i Boga, ali sve to u isto vrijeme ne možeš. Ipak, usprkos ljubavi koja se besmisleno utapa u pandemiji ljubav je himera, a htjela je biti zadnjom postajom: „Za njega je Antea i dalje bila smisao života kroz slatku bol čežnje, dvolični trn neizvjesnosti kojem ne vidiš vrh, a zaboli kada prijeđeš prstom preko njega.“