Staroslavensko i starohrvatsko nasljeđe

Knjiga njemačke slavistice Nicoline Trunte Staroslavenska riječ ima 505 stranica i sastoji se od tri glavna dijela, naslovljena: Gramatika starocrkvenoslavenskoga jezika, Staroslavenski tekstovi i Staroslavenska baština u Hrvata. Predgovor znakovita podnaslova Pokušaj o knjizi onkraj filologije zaborava napisao je prevoditelj, ugledni hrvatski filolog Zvonko Pandžić, a knjiga je opremljena popisom kratica, bibliografijom, kazalom osoba, zemljopisnih pojmova i rukopisa te popisom riječi slavensko-hrvatskih. Svaki od glavnih dijelova uobličen je u po šest lekcija, tako da ih knjiga ima ukupno osamnaest. Nakon svake lekcije dolaze zadaci koje student može/treba rješavati da bi ustanovio je li razumio i usvojio prethodnu lekciju.

Prvo veliko poglavlje govori o posebnom položaju Hrvatske u slavenskom svijetu s naglaskom na stavu da se mora ozbiljno uzeti u obzir hrvatska crkvenoslavenska tradicija kada se govori o hrvatskoj (kulturnoj) prošlosti jer bi suprotan stav značio neprihvatljivo kljaštrenje hrvatske povijesti. U tom se poglavlju sažeto ali obavijesno govori o ulasku Slavena u povijest, tj. o tome kako ih i pod kojim imenima bilježe stara povijesna vrela, zatim se govori o slavenskom u krugu indoeuropskih jezika, pokazuje se kako se starocrkvenoslavenski jezik razvio iz starijih jezičnih idioma, govori se o nastanku pisma za taj najstariji slavenski književni jezik i o njegovu sustavu te o ćirilometodskoj misiji u onodobnom političkom kontekstu. Naredna potpoglavlja nude spoznaje o staroslavenskoj deklinaciji i konjugaciji te o sintaksi i leksiku. Ta se problematika izlaže postupno, oprimjeruje se tekstovima (koji su uvijek u izvornom obliku, tj. pisani oblom glagoljicom, uglatom glagoljicom, ćirilicom i kadšto drugim pismima, a te tekstove autorica nudi i u vlastitoj transliteraciji te ih jezično analizira i ta se analiza ne zaustavlja samo na razumijevanju sadržaja nego nudi i kulturološke spoznaje važne za razumijevanje teksta i vremena u kojemu je nastao). Na kraju manjih cjelina uvijek su posebni dodaci s obavijestima kulturnopovijesnoga sadržaja.

Prev. s njem. i predgovor Zvonko Pandžić,
izd. Alfa, Zagreb, 2021.

Put starocrkvenoslavenskoga jezika do Hrvata

Drugo veliko poglavlje zove se Staroslavenski tekstovi – Slovesa slovênskaê i u njemu su lekcije strukturirane kao i u prvom velikom poglavlju. Sedma je lekcija posvećena ćirilometodskoj misiji od početka do propasti, starocrkvenoslavenskom kao korpusnom jeziku, jezičnim spomenicima i književnim vrstama staroslavenskoga kanona s posebnim obzirom na njegovu ulogu u bugarskoj povijesti. Osma lekcija govori o ćiriličnom pismu, posebno o njegovoj sudbini u Prvom Bugarskom Carstvu te se opisuje najstarija bugarska povijest i nudi popis i opis najstarijih ćiriličnih epigrafskih spomenika. Deveta lekcija nastavlja s prikazivanjem bugarske povijesti, sada s naglaskom na njezinoj crkvenoj dionici te autorica posebnu pozornost obraća kanonskim liturgijskim tekstovima ostvarenim ćirilicom. Deseta lekcija prikazuje put starocrkvenoslavenskoga jezika do Hrvata, govori o postanku i rascvatu prve hrvatske države, o borbama za slavensku liturgiju, o osobinama hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika te nudi posebnu jezičnu raščlambu zapadnobalkanskoga prostora. Jedanaesta je lekcija posvećena crkvenoslavenskoj tradiciji kod Istočnih Slavena, a dvanaesta objedinjuje spoznaje o toj tradiciji kod Zapadnih Slavena sa spoznajama o njoj na području štokavskoga dijalekta (to znači da se govori o prepletanju te tradicije na današnjim hrvatskim, srpskim i crnogorskim područjima).

Treće veliko poglavlje najopsežnije je u knjizi i zove se Staroslavenska baština u Hrvata. Trinaesta lekcija počinje razmatranjem odnosa Slavia Ortodoxa : Slavia Romana (prema R. Picchiju), posebno se govori o hrvatsko-bosansko-humskom prostoru između Ugarske i Venecije, o razvoju glagoljičnoga pisma na hrvatskim prostorima, ali i o razvoju tzv. zapadne, tj. hrvatske ćirilice. Četrnaesta lekcija obrađuje osobine hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika i pokazuje ih na prethodno opisanim spomenicima, prati dalji razvoj uglate glagoljice te zapadnu ćirilicu u Bosni, Humu i Dalmaciji, upoznaje čitatelja s „mitom o sv. Jeronimu“, tj. sa starim mišljenjem da je taj svetac autor glagoljice, a zadnje stranice te lekcije posvećene su opisu i višeslojnim analizama liturgijskih hrvatskih spomenika. Petnaesta lekcija razmatra vrlo čestu pojavu miješanja crkvenoslavenskoga i narodnih jezika: autorica prvo pokazuje kako se to odvija na ukupnom slavenskom prostoru, a onda se podrobno govori o toj pojavi u hrvatskim tekstovima. Napravila je dobrodošao izlet u problematiku hrvatske latinice, a zatim prikazala najvažnije tekstove pisane na jezičnoj mješavini hrvatskoga i crkvenoslavenskoga, posebno upozoravajući na književno potentne tekstove. Na početku šesnaeste lekcije autorica daje temeljne obavijesti o nastanku Osmanskog Carstva, o tome kako je jugoistočna Europa živjela pod polumjesecom i kako je Hrvatska stekla naziv antemurale christianitatis. Nakon toga govori o razvoju zapadnoćiriličnoga kurziva, a onda o važnoj pojavi početka knjigotiska u Hrvatskoj i u susjednim krajevima. Na kraju poglavlja autorica nudi sažet pregled hrvatske književnosti za vrijeme Turaka. Sedamnaesto poglavlje na početku govori o krivovjerju kod Slavena, tj. o odstupanjima od nauka Katoličke crkve, s osobitim obzirom na reformaciju i protureformaciju te u tom kontekstu opisuje kako je štokavski postao hrvatska lingua generalis, a zatim i teoretski i na tekstovima pokazuje modifikacije hrvatsko-crkvenoslavenskoga i situaciju u tekstovima u kojima se u različitim odnosima susreću ta dva jezična idioma. Posebna se pozornost posvećuje istočnoslavenizaciji (u staroj terminologiji: rusifikaciji) hrvatskih glagoljičnih tekstova.

Udžbenik za svakog slavista

Posljednje, osamnaesto, poglavlje na početku govori o usmjerenju na hrvatske govorne idiome kada se razmišljalo o jeziku hrvatske knjige, o hrvatskoj jezičnoj tronarječnosti, tj. o tronarječnoj stilizaciji hrvatskih književnojezičnih tekstova. Zatim se obrađuju crkvenoslavenski hrvatski tekstovi iz 18. i 19. stoljeća i tzv. novocrkvenoslavenski te se nude tekstovi od 18. do 20. stoljeća pomno i raznoliko analizirani, onako kako je to autorica činila i u prethodnim poglavljima.

Knjiga njemačke slavistice Nicoline Trunte Staroslavenska riječ vrhunski je pisan udžbenik. Taj je udžbenik u različitim inačicama već provjeren na njemačkim sveučilištima, ali mu autorica u ovom izdanju daje snažnu „hrvatsku boju“, odnosno osobito se posvećuje procesima na hrvatskim prostorima. Vrsnoća se ponuđenoga teksta ogleda u ovome:

1. Autorica izvanredno poznaje ukupnu crkvenoslavensku tradiciju pisanja u slavenskom svijetu i to svoje poznavanje uspješno koristi da bi pokazala pojavu, razvoj, osobine i kulturološko značenje crkvenoslavenskoga jezika na hrvatskim prostorima.

2. Tekst je zahtjevan u smislu da nudi mnogo relevantnih podataka i precizno opisuje složene odnose, ali da bi ga čitatelj slijedio nije potrebno posebno filološko predznanje nego strpljivost i upornost utemeljena na uvjerenju da će se uloženi trud bogato isplatiti. Autorica postupno iznosi gradivo i izvanredno uspješno ukazuje na kontekste, što znači na uzroke i posljedice.

3. Knjiga je opskrbljena velikim brojem preslika u originalnim grafijama (obla glagoljica, uglata glagoljica, ćirilica, zapadna /hrvatska/ ćirilica, grčki alfabet, latinsko pismo i drugi pismovni sustavi) te tako suočava čitatelje s raskoši bilježenja riječi na slavenskim, posebno hrvatskim prostorima i upozorava ga da bez poznavanja tih grafija ne može biti govora o ozbiljnom proučavanju tekstova i razumijevanju hrvatske jezične i kulturne povijesti. Sve brojne originalne tekstove autorica nudi uvijek i u vlastitom latiničnom preslovljavanju (transliteraciji).

4. Iza svakoga teksta slijedi rječnik i analiza, ne samo jezična nego i filološka u širem smislu riječi, koja nudi pregršt dragocjenih spoznaja jer autorica upozorava na međuslavenske kulturne i jezične dodire i dodire s neslavenskim kulturama.

Kao što smo spomenuli na početku, prevoditelj knjige u opsežnom predgovoru govori o knjizi, njezinu nastanku i sudbini, o njezinu mjestu u paleoslavističkoj literaturi i dovodi je u vezu s dostignućima hrvatske paleoslavistike. Nema sumnje da opravdano ističe veliku vrijednost toga udžbenika i naznačuje u čemu je poseban i gdje bi sve mogao biti koristan.

Ne znamo kako će se filologija u svijetu i u nas razvijati. Sadašnji sveučilišni trendovi nisu skloni starim tekstovima, ali upravo ovakve knjige pokazuju da se svaka kultura mora definirati i svojom poviješću. Svakom ambicioznijem slavistu ova će knjiga biti korisna na mnogo načina.