Smrt od gladi borca protiv gladi

Danas institucije koje potiču međunarodnu suradnju prosperiraju, a one koje se zatvaraju u sebe stagniraju ili propadaju. Izmjena ideja i sposobnih ljudi glavna je okosnica napretka u modernom svijetu.

Tako je ruski botaničar Nikolaj Vavilov 1913. došao kod legendarnoga genetičara Williama Batesona u hortikulturni Institut John Innes kao gostujući znanstvenik. Za vrijeme tog boravka pohađao je predavanja na obližnjem Sveučilištu Cambridge i prigrlio Mendelovu genetiku. Zbog početka Prvoga svjetskog rata skratio je boravak u Engleskoj i vratio se u Rusiju. Počeo je rad na doktoratu s temom otpornosti biljaka na bolesti kako bi poboljšao poljoprivrednu proizvodnju u zemlji opterećenoj nestašicama hrane. Nakon što je doktorirao počeo je dvadeset i pet godina dugu avanturu skupljanja sjemena biljaka otpornih na bolesti po cijelom svijetu ne bi li bolje proučio evoluciju pripitomljenih vrsta biljaka koje su ljudi uzgajali za hranu. I tako je na pet kontinenata i u šezdesetak zemalja skupio na stotine tisuća primjeraka sjemena dragocjenih biljaka.

Vavilovljeva riznica sjemena bila je od neprocjenjive vrijednosti za Sovjetski Savez

Priča se da je Vavilov spavao u prosjeku samo četiri sata noću, a dodatno je vrijeme iskoristio za učenje više od desetak jezika kako bi mogao razgovarati s lokalnim poljoprivrednicima. Napisao je više od 350 radova i knjiga, a sanjao je o tome da će znanost moći jednog dana stvoriti superbiljke koje će uspijevati u svakoj sredini, što bi za posljedicu imalo iskorjenjivanje gladi.

Ipak nije sve išlo glatko. Na svom prvom putovanju 1916. uhićen je na iransko-ruskoj granici i optužen za špijunažu jer je sa sobom imao nekoliko njemačkih udžbenika. Na putu u Afganistan pao je dok je hodao između dva vagona i ostao visjeti držeći se laktovima. Na putovanju u Siriju obolio je od malarije i tifusa, ali nije se predavao.

Na Sveruskom sastanku o uzgoju i proizvodnji sjemena u lipnju 1920. predstavio je svoj „zakon homolognih varijacija“. Ideja je bila uzeti sličnost biljaka zajedničke evolucijske povijesti i izgraditi prediktivni model njihove varijacije. Budući da biljne vrste povezane evolucijom imaju slične gene, Vavilov je tvrdio da bi, ako bi znao osobine jedne vrste (boju cvijeta, broj cvatova, oblik sjemena, duljinu stabljike, vrijeme oprašivanja…), mogao predvidjeti paralelna svojstva usko povezanih vrsta. Na samu sastanku doživio je ovacije jer su okupljeni znanstvenici tvrdili da je biologija u njemu našla svojeg Mendeljejeva.

S vremenom je Vavilov dokaze za svoj zakon pronašao u pšenici, raži, prosu, zobi, pamuku, krumpiru i drugim udomaćenim biljkama. Putovanja su mu davala jedinstvenu globalnu perspektivu. Predložio je tako osnivanje pet do osam centara pripitomljivanja biljaka u raznim dijelovima svijeta.

Ubrzo su uslijedila priznanja i počasti. U domovini Vavilov je bio jedan od prvih znanstvenika koji je dobio Lenjinovu nagradu, a izabran je za člana Akademije znanosti SSSR-a. Na kraju je postao strani član Linnejskog društva, Američkog udruženja za napredak znanosti, kao i mnogih drugih akademija širom svijeta.

Vavilovu je mnogo važnije od pohvala bilo njegovo malo carstvo instituta i poljskih postaja posvećenih proučavanju biogeografije, genetike i evolucije pripitomljenih usjeva.

U ranoj fazi branio je Mendelovu teoriju po kojoj se geni prenose bez izmjene i tako postao glavni oponent Staljinova omiljenog znanstvenika, Ukrajinca Trofima Lisenka. Lisenko je odbacio Mendelovu genetiku i stvorio vlastiti pseudoznanstveni pokret, a sam je bio nepismen do svoje trinaeste godine i bez sveučilišnog obrazovanja. Zanimljivo je da ideološki obojena uvjerenja i ideje nije imao potrebe provjeravati eksperimentom, što je inače veoma važna karika u lancu prihvaćanja znanstvenih hipoteza.

Staljinova kolektivizacija privatnih poljoprivrednih gospodarstava dovela je do pada prinosa u cijelom Sovjetskom Savezu. Bio je potreban „žrtveni jarac“ koji će biti okrivljen za sve neuspjehe i glad. Staljin je izabrao Vavilova, smatrajući da Vavilovljev proces pomna odabira najboljih primjeraka biljaka predugo traje da bi mogao uroditi plodom. Godine 1940. Vavilov je skupljao sjemenje na novoj zapadnoj granici SSSR-a kad su ga uhitili specijalni agenti.

Staljinov se NKVD prije suđenja trudio doći do priznanja pa je zbog toga Vavilov saslušavan više od četiristo puta, dok su pojedina saslušanja trajala i do trinaest sati.

Nakon što je osuđen, godinu i pol jeo je zamrznuti kupus i pljesnivo brašno te je na kraju umro od gladi u sovjetskom gulagu. Paradoks je da je od gladi umro čovjek koji je desetljećima pokušavao pobijediti glad u svijetu.

U rujnu 1941. počela je njemačka opsada Lenjingrada. Cilj je bio dva milijuna stanovnika izmoriti glađu. Od gladi je tada umrla i grupa ljudi koji su pred sobom imali obilje hrane. Znanstvenici i suradnici Instituta za biljne kulture, gdje je Vavilov prije bio rukovoditelj, zabarikadirali su se u svojim prostorijama, ali ne da bi spasili živote, nego budućnost vlastite zemlje i čovječanstva.

Imali su tešku zadaću – obraniti najveću zbirku sjemena na svijetu od gladnih žitelja Lenjingrada i razularenih njemačkih vojnika. Opsada je trajala ukupno devetsto dana. Znanstvenici su jedan za drugim umirali od gladi, ali nitko od njih nije ni dotaknuo riznicu sjemena koju su čuvali jer su shvatili da je neprocjenjiva njezina genetska raznolikost i sve ono što su naučili o njoj. Potkraj osamdesetih godina ruski pisac Genadij Golubev napisao je da su na 80 posto njiva Sovjetskog Saveza posijane sorte dobivene iz Vavilovljeve zbirke.