S Hrvatima sve je moguće!

Mladi poljski dirigent Dawid Runtz (Wejherowo, 1992) od siječnja 2021. novoizabrani je šef dirigent Zagrebačke filharmonije. Gledati ga kako dirigira, slušati kako orkestar pod njegovim vodstvom muzicira i razgovarati s 29-godišnjakom sjajno je iskustvo, jer riječ je o glazbeniku, dirigentu i osobi posebnih umjetničkih i ljudskih kvaliteta.

Snimio RADOSLAW ADAMCZYK

Maestro Runtz, čestitam vam na izboru za šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, i to upravo u godini u kojoj najstariji hrvatski profesionalni orkestar obilježava 150 godina postojanja, a vi ste najmlađi šef dirigent u povijesti orkestra. Kakav je to osjećaj?

Prvo želim izraziti zahvalnost Filharmoniji jer je više od 85 posto članova glasalo za mene. Za mene kao glazbenika to je posebno „zeleno svjetlo“ i počašćen sam da mogu biti novi šef dirigent jednog od najboljih orkestara u ovom dijelu Europe. Ali to je i golema odgovornost jer su mi glazbenici iskazali povjerenje ne samo kao dirigentu nego i kao osobi koja će ih zastupati u iduće tri godine. Posebno me pak ganulo da se priključujem obitelji ZF u godini svečane 150. obljetnice u bogatoj povijesti orkestra. Jer primjerice Varšavska filharmonija ove godine obilježava 120 godina postojanja. Zato mislim da vi u Hrvatskoj trebate biti ponosni na svoju nacionalnu baštinu. A da budem sasvim iskren, i mene ispunjava ponosom da sam ušao u „galaksiju velikih imena“, budući da su na čelu orkestra bile veličine poput Lovre Matačića, Milana Horvata, Pavla Dešpalja, Dmitrija Kitajenka i tolikih drugih. Ali, usprkos svemu tome, svakako ću se truditi da ne razočaram glazbenike i dat ću im svoju najbolju snagu i inteligenciju.

Kada ste se prvi put susreli sa Zagrebačkom filharmonijom?

Bilo je to u prosincu 2018, kada smo imali nekoliko zajedničkih proba u Kuvajtu. Naime, netko je otkazao sudjelovanje i ja sam tako reći „uskočio“ u posljednjem trenutku. Morao sam pripremiti nekoliko djela, a među njima su bile i partiture koje još nisam poznavao, a trebalo je izvesti i nova djela kuvajtskih skladatelja. Došao sam na podij i počeo probu na uobičajeni način. Nakon prve se probe dogodilo nešto neuobičajeno. Naime, još i prije koncerta dobio sam poziv od ZF za sljedeći koncert. To se ne događa često, jer se uglavnom prvo čeka kako će proći prvi zajednički nastup. Bio sam dakle iznenađen, ali i sretan, jer su se otvorile mogućnosti za dalju suradnju. Već sam u glavi imao izvedbu Posvećenja proljeća Igora Stravinskog… Nakon Kuvajta bili smo zajedno u Rimu i nastupili u Accademia Nazionale di Santa Cecilia u povodu hrvatskog preuzimanja predsjedanjem EU, a treći je koncert bio konačno u Zagrebu, i to s Posvećenjem proljeća, jednom od veoma zahtjevnih partitura. Konzultirao sam se s profesorom kod kojega sam studirao i diplomirao (2011–2016) na Sveučilištu za glazbu Fryderyk Chopin u Varšavi, maestrom Antonijem Witom, i on me podupro u namjeri, uvjeren da ćemo ZF i ja sigurno ostvariti nužnu visoku razinu interpretacije tako kompleksnog djela. Nakon doista uspjele izvedbe imao sam nezaboravni osjećaj i sigurnost da između mojeg štapića i orkestra postoji posebna veza.

U prijašnjim ste u Hrvatskoj već objavljenim razgovorima govorili o tome da su vaši roditelji oboje glazbenici, da ste bili student velikoga poljskog međunarodno poznata autoriteta, dirigenta, skladatelja, a i odvjetnika Antonija Wita te da ste surađivali i s nažalost nedavno preminulim poljskim velikanom Krzystofom Pendereckim. Najnovija je informacija da ste doktorirali dirigiranje / glazbenu umjetnost. Što sve to vama znači?

Da, moj je otac profesionalni trubač i u slobodno vrijeme dirigent amaterskoga puhačkog orkestra, a majka profesorica flaute. Počeo sam učiti svirati klavir, ali mi je uvijek bilo mnogo lakše svirati napamet i improvizirati, jer nisam baš lako pratio note. Prekinuo sam s klavirom i u Općoj glazbenoj školi Henryk Wieniawski u Gdanjsku nastavio s flautom. Sve do mature putovao sam pedeset kilometara svakodnevno vlakom na nastavu u Gdanjsk. S flautom sam bio uspješan, ali meni su nedostajale harmonije! Kako je moj otac u našem gradu vodio amaterski puhački orkestar, pustio me ponekad da dirigiram, a najčešće sam i skladao ili pisao aranžmane za orkestar. Dakle, već sam s petnaest godina stajao kao dirigent pred orkestrom. Otkriće bogatoga svijeta već postojeće glazbe nekako me uvjerilo da neću biti skladatelj već me to fasciniralo i ponukalo da se odlučim za dirigentski studij. Ući u razred prof. Antonija Wita nije bilo lako, ali bio sam primljen, diplomirao i već za vrijeme studija imao prilike surađivati s poljskim orkestrima poput orkestra Poljskog radija u Katowicama i Nacionalnom operom u Varšavi, a diplomski sam ispit kao jedini, najbolji student polagao s Varšavskom filharmonijom ravnajući Petom simfonijom Čajkovskog. Svakako moram naglasiti da je studij kod prof. Wita bio vrlo zahtjevan i svaki je tjedan bilo nužno pripremiti novo orkestralno djelo, i to napamet. Ostao sam raditi na Sveučilištu, predajem Čitanje partitura, a 11. svibnja 2021. doktorirao sam glazbenu umjetnost. To me znanstveno obogatilo jer sam iscrpno analizirao Simfoniju u e-molu Mieszysława Karlowicza.

Pobjednik ste međunarodnih dirigentskih natjecanja. Što mislite o natjecanjima kao mogućnostima za afirmaciju?

Natjecanje je uvijek posebna mogućnost za predstavljanje glazbenog umijeća i pobjeda nedvojbeno može biti velika pomoć. Ali sudjelovanje u natjecanju može i zbuniti. Postoji velik broj uglednih dirigenata koji se nikada nisu natjecali. Da skratim i sažmem, pitao sam još za vrijeme studija profesora Antonija Wita da li da se natječem na jednom natjecanju u Wroclawu. Odgovorio mi je „što pitaš mene, pitaj sebe!“. Da, sigurno je da je korisno spremati se i ići na natjecanja, proširuje se repertoar, susreće druge ljude, dobiva se iskustvo s orkestrom, ali mi u Poljskoj kažemo i znamo da je za uspjeh nužno 85 posto napornog rada, 10 posto sreće i 5 posto talenta!

Kakva je atmosfera u Poljskoj u pogledu potpore koju ste kao iznimno nadaren glazbenik/dirigent očito imali?

Kao mladom umjetniku neki vam žele dati priliku kako bi vas provjerili. Imao sam sreću da sam već s 22 godine bio asistent dirigent u Teatru Wielky – Nacionalnoj operi u Varšavi. Za to je bilo potrebno povjerenje ravnatelja kazališta i ravnao sam nekolicinom opernih naslova te dobio potporu Zaklade kazališta. Također sam svake godine na studiju dobivao Rektorovu nagradu, a i stipendije Ministarstva kulture Republike Poljske. Sudjelovao sam u programima Instituta za glazbu i ples, a nakon diplome zapazila me Elżbieta Penderecki i mogao sam dirigirati na Uskršnjem festivalu Beethoven ili Festivalu Penderecki u Varšavi. Godine 2016. mo Riccardo Muti odabrao me za majstorski tečaj Akademije talijanske opere u Ravenni, 2017. bilo je isto s mo Danielom Gattijem, koji me odabrao za majstorski tečaj s Kraljevskim orkestrom Concertgebouw, iste je godine slijedio poziv za Pacifički glazbeni festival u Sapporu, a 2018. za Prvo međunarodno natjecanje dirigenata u Hong Kongu, gdje sam osvojio treću nagradu i prvu nagradu publike. U svim sam tim situacijama bio najmlađi. Mislim da je dobro početi rano, tako sam sudjelovao i na američkim tečajevima u Tanglewoodu, ali ja se trajno vraćam po savjete profesoru Antoniju Witu. Dakako, u životu uvijek postoje prepreke, ali važno je iz njih učiti i ići dalje, jer samo se tako postaje snažniji i dakako sigurniji.

Ustupila Zagrebačka filharmonija

Prema svim dosadašnjim reakcijama publike i kritike Zagreb vas je dočekao otvorena srca i s velikim zanimanjem, dakako i očekivanjima Filharmonijinih pretplatnika. Koje su vaše ideje, projekti, želje i namjere te planirate li sa ZF izvoditi i djela hrvatskih skladatelja?

Dakako da ću promovirati i hrvatsku glazbu. Uostalom, već sam ravnao Dramatskom uvertirom Blagoja Berse i Hommage à Sorkočević Borisa Papandopula, a za naše prvo gostovanje, jer vodim ZF u svoju domovinu, na festivale u Krakov, Katowice i Zakopane, na programu će biti glazba Jakova Gotovca. Veoma me ganuo koncert u povodu 150. obljetnice ZF. Glazbenici su iskreno angažirani i ja ih sve iznimno cijenim. S druge je strane moje srce ranjeno, jer ne mogu shvatiti da orkestar takve razine, orkestar koji je vaša glazbena baština, nastupa u neprikladnim prostorima. Već je više od godinu dana ZF bez doma. Divim se glazbenicima koji za vrijeme pandemije ljudima donose glazbu, pokušavaju donijeti radost kroz umjetnost i nadu. To je sve posebno, ZF je dijamant koji imamo u Zagrebu. To ne govorim kao šef dirigent, već kao osjećajna osoba koja u vašim glazbenicima vidi golem potencijal. Treba im dati krila u novoj, atraktivnoj koncertnoj dvorani u budućnosti. Pogledajte druge države u Europi, Zagreb kao središte u ovom dijelu Europe mora i može kulturno ponuditi još više. Nadam se da će se to uskoro dogoditi. A za tri godine koje imamo pred sobom zajedno, želio bih podići ionako već visoku razinu orkestra. Pandemija pokazuje da bez publike umiremo. Upravo se zbog toga želim pobrinuti za publiku, posebno mlade generacije. Pred nama je mnogo posla, ali uvjeren sam da je s Hrvatima sve moguće!