S druge strane stvarnosti

Sjećam se jedne duhovite Krležine konstrukcije. Pišući o Petru Dobroviću (u Savremeniku, 1921) on spominje Cézannea i njegovu skepsu prema mimezi stvarnosti, zbog koje „ruje po platnu kao krt“. To „ruje po platnu“ snažno mi se usjeklo u pamćenje. Prije svega, to je zanimljiv paradoks. Kopanje pretpostavlja nekakvo poniranje u dubinu, ulaženje u neku materiju koja pruža otpor, a platno je, kako znamo, sasvim tanko. Ipak, sve slike na platnu, nastale prema klasičnim zapadnim slikarskim uzusima, itekako pokušavaju otvoriti dubinu u smislu iluzioniranog, virtualnog, imaginiranog prostora. Isto tako, slike nastaju gradnjom i razgradnjom slojeva boje, koja ipak jest nekakva materija s kojom se umjetnik na ovaj ili onaj način bori, pokušavajući je savladati i ukrotiti. Cézanneova skepsa, koju književnik apostrofira i čijom posljedicom pronalazi to „rovanje“, poznata je u njegovu traganju za onim što je jednom nazvao „istinom u slikarstvu“, odnosno dubljom istinom koja se može izraziti slikarskom umjetnošću. O tome je, uostalom, godinama kasnije, pisao poznati filozof semiotičar Jacques Derrida, koji je u toj Cézanneovoj izjavi pronašao ključ njegova postupka razlaganja forme.

Produbljivanje percepcije

Takvo sezanovsko rovanje bilo mi je na pameti dok sam promatrao nove slike Matka Vekića, izložene u zagrebačkom MSU-u, na izložbi pod naslovom Arhipelag. Ono se može shvatiti konotativno – kao pokušaj slikarskog ostvarivanja (ili probijanja) specifičnog pogleda na stvarnost koji pretpostavlja istančaniju budnost za sve oko nas. Doduše, te slike nisu na platnu, nego na drvenim pločama, ali intencija širenja i produbljivanja percepcije u temelju je ciklusa. Također, to kopanje može biti i doslovno – može se odnositi na dubinu (ne nužno iluzionizam prostora) koju stvaraju slojevi boje. U Vekićevu slučaju ono se zaista zbiva i doslovce, jer brušenjem gornjih slojeva na njegovim se slikama diskretno otkrivaju skrivena obojena područja.

Iz postava izložbe, iz ciklusa Arhipelag I, II, III, IV, 2019. / Snimio Damir Fabijanić

I samo ime izložbe, Arhipelag, može se tumačiti na taj način. Slijedeći etimologiju te riječi (koja bi na starogrčkom značila „glavno more“) Jagor Bučan u tekstu o izložbi za časopis Kontura objašnjava: „Dva su mora, kao što su i dva prirodna poretka. Poredak privida koji nastanjujemo i poredak istine kojemu težimo.“

Kroz sliku, ili uz pomoć slike, gledatelj stupa u odnos sa svojom okolinom, odnos koji bi trebao biti senzibilniji i istančaniji od svakodnevne interakcije s njom. Oblici na većim, vertikalnim formatima, predstavljenima na izložbi, formom asociraju (ako je to uopće važno) na stabla ili (na velikim jednobojnim plohama) na ljeskanja vode. Na njima slikar postiže fascinantnu dinamiku poteza i raznobojnih slikanih područja, čija se začudnost dodatno naglašava već opisanim postupkom prilikom kojega brusi gornje slojeve boje. Na slikama manjeg, kvadratnog formata snažnu kompozicijsku dominantu uvijek čini crna silueta segmenta stabla. Prvi dojam tih manjih slika jest onaj pogleda kroz prozor na neki mediteranski komadić prirode, pogleda pri kojemu je naše vidno polje određeno kadrom koji zatvara njegova četvorina. No Vekićeve slike (ni ove manje, ni one većeg formata) ne pokušavaju biti zamjena za neki stvarni pogled, ni posebno i prenaglašeno ljubak, estetiziran prizor koji pruža ugodan i kratkotrajan bijeg od svakodnevice.

Mitsko stablo I, II, 2020.

Umjetnik nam želi ukazati da, gledajući njihove plohe, mi gledamo samo odnose boja, ali istovremeno i sve one asocijacije koje u njih možemo učitati. A i svaki stvarni prizor možemo svesti na odnose boja, oblika i naših asocijacija. Moguće je, slijedom toga, zapitati se koja je stvarnost iza njega, to jest iza iluzije, koju možemo nazvati iluzijom našega pogleda, naše svijesti, ili iluzijom o izdvojenosti našega „ja“ od svega drugoga (i svih drugih) oko nas. Dvodimenzionalni karakter slike na ovim prizorima naglašavaju i češljasti potezi (prugasti potezi načinjeni od više paralelnih linija), kao i područja izbrušenih slojeva boje. Bogatstvo koje sugeriraju te monumentalne kompozicije i igre ploha na njima daje naslutiti bogatstvo svijeta. Ne tek živog svijeta, nego svekolike stvarnosti.

Vekić je i u ranijim ciklusima bio sklon uzorku, ornamentu i poigravanju s dvodimenzionalnom naravi slike (u smislu tvrdoglavog medija i njegovih pravila) i njezinom žudnjom za prostornošću (u smislu iluzioniranog prikaza na njoj). Ovdje se odmaknuo od društvenog spektakla, svoje dosadašnje česte preokupacije. Pamtimo njegove slike koje su prikazivale fascinacije masovnog predznaka – od pečenih janjaca i skupih automobila, preko filmova i serija, do etnoloških i vojnih maski iz cijeloga svijeta koje do nas stižu posredovanjem medija. Sve je to sada utonulo u jednolični šum voda i vegetacije. Pogled u svijet prirode pokušaj je razgovora čovjeka s onim naizgled posve drukčijim od čovjeka, s prostorom gdje je ljudski trag minimalan ili minimalno manifestiran. Zato se ovom ciklusu mogu dati pridjevi meditativnosti i introvertiranosti ili se u njemu može vidjeti namjera čovjekova misaonog poniranja u sebe. Ali, rekao bih, to su samo prve asocijacije. Možda ne nužno pogrešne, ali s potencijalom produbljivanja.

Pogled u svijet prirode

Jer čak je i priroda spektakl. Međuodnos živog i neživog te odnos ljudske svijesti sa svim tim živim i neživim ono je što čini stvarnost. Možda je dublja istina, ili sezanovska „istina u slikarstvu“, mogućnost slikarske umjetnosti da ogoli te neprestane interakcije prikazavši ih kao dinamične odnose poteza, boja i ploha. Kopanjem po toj, na prvi pogled plitkoj, slikarskoj površini, slikari poput Matka Vekića žele otkriti novi svijet, odnosno neočekivanu dimenziju svijeta u kojemu živimo, učiniti je dostupnom zainteresiranom i senzibilnom gledatelju.

U velikim prostorijama MSU-a Vekićeve slike zaista djeluju kao da nas pozivaju na neobične inicijacije. Njihove se površine ne sjaje zbog korištenja akrilnih boja (pomiješanih s kitom), pa sve što vidimo na njima posjeduje dodatnu distancu. Tako gledatelj ima dojam da je pred neobičnim ekranima, a kako je naša imaginacija danas nastanjena i asocijacijama iz svijeta tehnologije, arhajsko, mistično povezivanje s dubljom stvarnošću sparuje se, u blizanačkoj analogiji, s ulazom u različite virtualne stvarnosti iz imaginarija suvremene znanstvene fantastike. Zbog toga se, možda, pri tumačenju ovog ciklusa ne treba ograničavati samo na (neprijeporne) ljepote i fascinacije prirode, koje su svakako njegova početna točka. Uostalom, televizijski ekran ili filmsko platno i njihove posebnosti već su bili motivi Vekićeva slikarstva te, možda, ovaj ciklus nije prekid s tom ikonografskom praksom, već njezina (logična) nadogradnja. Svijest je receptor fascinacija i ona treba biti naštimana na pravu frekvenciju ako želimo otvoriti hakslijevska vrata percepcije. Onda možemo nadići svakodnevnu kontemplaciju: i prirode i ljudskoga svijeta. Ali onda to i ne moramo učiniti.