Ruski klasik u Zagrebu

Kada bi se pokušao stvoriti popis univerzalnih tema u književnosti i kazalištu u svim razdobljima, emocionalno-romantični kompleks motiva zasigurno bi se našao na samu vrhu. Klasik ruske i svjetske literature, prvak poetskog realizma, kako ga najčešće određuju u pregledima književne povijesti, Ivan Sergejevič Turgenjev svoj je trag u ljubavnom tematskom kompleksu ostavio na niz načina. Iako ponajprije poznat kao prozaik i svojevrsni sentimentalist, gotovo nostalgičar, Turgenjev nikako nije lišen aktualnosti i (auto)ironijskog odmaka. Mjesec dana na selu, komedija u pet činova, kako je određuje sam autor, nastala je oko 1850, a na praizvedbu je trebala čekati više od dvadeset godina, do 1872. Anastasija Jankovska i Elvis Bošnjak kao redateljica i dramaturg (iako su oboje formalnim obrazovanjem glumci) već su višestruko surađivali, ne prežući od postavljanja i adaptiranja klasika. Stoga je razumljivo kako su se ovog teksta prihvatili u zagrebačkom Teatru &TD, u čijoj je Polukružnoj dvorani predstava premijerno izvedena 26. svibnja.

Promotivna fotografija ansambla predstave / Snimio Luka Dubroja

Ladanjski život kao koncentrat društva, presjek ideja i htijenja koja nastaju i oblikuju se u intelektualnoj urbanoj sredini, a na selu doživljavaju uspon, pokušaj realizacije i konačni – i idejni i praktični – pad dobro su poznati iz drama Antona Pavloviča Čehova, nedvojbeno najizvođenijega klasika ruske dramske literature. Turgenjev, koji vremenski i stilski prethodi Čehovu, na istim je koordinatama. Na selo dolaze dvojica muškaraca (kvazi)intelektualaca, nešto stariji Rakitin (Sven Jakir) i mlađi Beljajev (Kristijan Petelin), i svaki započinje svoju ljubavnu priču, prvi s Natalijom Petrovnom (Judita Franković Brdar), majkom i suprugom, drugi s mlađahnom Vjeročkom (Laura Bošnjak), obiteljskom pokćerkom i štićenicom koja tek ulazi u djevojaštvo. Još je tu i Isajev (Dean Krivačić), pomalo dosadan i ravnodušan suprug Natalije Petrovne. U predlošku ima još likova, no oni su dramatizacijom izbačeni iz predstave, čime je dobiven precizan i ispravan fokus na bitno (eventualno bi funkcionirao lik Kolje, Natalijina sina, čija je poduka razlog Beljajevljeva dolaska, no on se spominje na nekoliko mjesta). A bitno je upravo emocija, ljubavni četverokut koji se stvara između dviju žena i dvojice pridošlica i oko kojeg se kreće cjelina dramske radnje, pa i sukobi do kojih dolazi.

Dramatizacija Elvisa Bošnjaka brižno čuva tu supstanciju. Nije to neobično, osobito ako se ima u vidu Bošnjakov rad kao dramskog autora, koji se u nekima od svojih poznatijih tekstova (Srce veće od ruku, Hajdemo skakati po tim oblacima) bavio sličnim temama. Nešto je manje druge komponente Turgenjevljeve drame, (auto)ironije, čime je donekle prigušena humorna odrednica komada (ipak ga je sam Turgenjev odredio kao komediju, iako, treba priznati, žanrovske kategorije iz njegova vremena ne korespondiraju sasvim s današnjima), ali ne i sasvim ugušena.

Izvedbeni je tekst dakle postavljen školski čvrsto, uz mnogo poštovanja prema autoru i ispravne naglaske. Tom se potencijalu čvrsto ustrojene predstave, međutim, u režiji ne daje prostora, već ga se nadglasava stanovitim eklekticizmom, potrebom za ekspresivnošću iza koje slijedi esteticizam, izmjenom konverzacijskih scena snažnih, gotovo grubih koreografskih (Pravdan Devlahović) i glumačkih poteza sa scenama koje emaniraju estetsku profinjenost (svjetleće lopte, plahta, ples u kaputima) i kao da se žele svidjeti ponajprije na vizualnom planu. S vremenom se gotovo može pratiti shema koja se iznova ponavlja u izgradnji prizora. Naime, započinje se postavljanjem emocionalne relacije, nakon čega slijedi njezino razaranje u grubim, ekspresivnim, čak naturalističkim potezima, eda bi se završilo izgradnjom slike koja treba sve prenijeti na plan simbola. Umjesto da se tako emocionalna značenja podcrtaju, na kraju ostaje dojam zakopavanja pod polituru izvanjskog, bilo to ekspresivno igranje na van ili simbolističke lijepe slike.

Glumačka snaga i uvjerljivost uvelike su varirali. Dok Sven Jakir Rakitina gradi vrlo pouzdano te uspijeva unijeti i ponešto od spomenute (auto)ironije, čime se iznova potvrđuje kao jedan od malobrojnih glumaca spremnih i za klasični (kao ovdje) i eksperimentalni repertoar, to se ne može ustvrditi za Juditu Franković Brdar. Njezina Natalija Petrovna, umjesto da bude koketa koja sve vrti i pokreće, slaba je i neuvjerljiva, lik žene izgubljene i bremenite problemima. Laura Bošnjak ostvarila je Vjeročku uvjerljivo i pouzdano, bez skretanja u prečace u prikazivanju djevojke koja je istovremeno još djevojčica. Kristijan Petelin nešto je manje snažan kao Beljajev, najviše se prepušta ekspresijama na račun uvjerljivosti, dok Dean Krivačić nije imao ni priliku za više od korektne uloge.

Ukratko, rezultat je predstava dvojbenih redateljskih i glumačkih rješenja, koja, u biti, funkcionira mnogo konvencionalnije od mnogih eksperimentalnijih radova na kakve je navikla &TD-ova publika.