Miljenko Jelača, radijski veteran, glazbeni publicist i pravni stručnjak
Naš sugovornik Miljenko Jelača na Radiju je radio i stvarao punih šezdeset godina i tako postao jedina takva osoba u Hrvatskoj. Svoju radijsku karijeru započeo je 21. prosinca 1961, kad se prvi put trebao javiti Dragutinu Britviću, uredniku emisije Po vašem izboru, koja je točan odgovor na postavljeno pitanje nagrađivala članstvom u „redakcijskom kolegiju slušalaca“ (dobro smišljenu nalaženju novih suradnika).
Snimila Jasna Vincetić
S radijskim urednikom Miljenkom Jelačom, glazbenim publicistom i pravnim stručnjakom razgovarali smo u Dubrovniku i Zagrebu, u ozračju 95. rođendana Hrvatskoga radija i 65. rođendana Hrvatske televizije, a prije toga godinama surađivali na redakcijskim kolegijima u Vijencu. Iz bogate karijere gospodina Jelače u ovom razgovoru usmjerujemo se na pitanja koja čine bitan dio cjelokupne djelatnosti našega sugovornika erudita povezane uz radio, glazbu i pravo.
Poštovani gospodine Jelača, upravo se navršava šezdeset godina otkad ste počeli surađivati i raditi na Radiju. U prvom razredu gimnazije, 1961, dobili ste nagradu u emisiji Po vašem izboru. Spomenuli ste mi da ste tad točno odgovorili na jedno pitanje...
„Ivo Robić“ bio je točan odgovor na nagradno pitanje: „Tko je uz Gaby Novak na festivalu Zagreb 61. uz pratnju Zabavnog orkestra RTZ-a (nije snimljeno) pjevao skladbu Alfija Kabilja (stihovi Arsena Dedića) Pisano u noći snimljenu s Plesnim orkestrom RTZ-a?“
I tako je nastao redakcijski kolegij koji je radio cijelu 1962. godinu. Tko su bili članovi kolegija? Što ste točno vi radili?
Kolegij je imao dvanaest članova, za svaki dan u tjednu po dvoje. Ne mogu navesti sva imena jer se svih ne sjećam. Pripremali smo emisije prema prijedlozima u pismima slušalaca. Članovi su bili srednjoškolci i studenti od kojih su dvije kolegice, nakon duljeg vanjskosuradničkog staža, zajedno sa mnom i zaposlene (Sabolić, Gajski). Od diskofila najagilniji je bio Izet Aganović (umirovljen kao redovni profesor Medicinskog fakulteta, bio je i savjetnik za zdravstvo predsjednika Ive Josipovića i za znanost i obrazovanje predsjednika Stjepana Mesića). Članovi kolegija trebali su se mijenjati svaki mjesec, ali se od toga odustalo pa smo nas dvanaest nastavili raditi cijelu 1962, naučivši osnove radijskog posla i osposobili se za suradnike.
Urednik Drago Britvić početkom 1963. morao je u JNA, zamijenila ga je redakcijska kolegica, a naš je kolegij (grupa 12 mladih bez statusa) raspušten. Godinu poslije, s kolegicom iz kolegija sreli smo Britvića, koji se vratio iz vojske i na rastanku nam rekao: „Deca, javite se na Radio, trebamo suradnike.“
Nas dvoje smo se javili i dali su nam da pripremamo sve emisije Po vašem izboru pa smo od 1. travnja 1964. postali vanjski suradnici.
Godina 1964. i inače vam je dosta značila u radijskoj karijeri…
Zagreb je u listopadu zadesila velika poplava, kad su vode Save poplavile više od trećine grada. Radio je izmijenio program. Uz govorene, novinarske priloge, puštana je isključivo lagana, zabavna, ali ne pjevana glazba. Dobro sam poznavao svirku orkestara, primjerenu tim programskim potrebama, što se počelo zvati „poplavna glazba“. Stanovao sam na brijegu (Kaptolu) daleko od poplave, Radio je bio blizu, u Jurišićevoj, pa sam danima tamo visio. Za pripremljene programe „poplavne glazbe“ dobivao sam samo pohvale.
Godinu poslije nastavlja se vaš radijski uspon, ali i poslovi uz Splitski festival?
Godina 1965. početak je desetogodišnjice intenzivne radijske aktivnosti u kojoj su glavni aduti Muzički automat i Taxi za Babilon, ali i Splitski festival. Talentirani Slobodan Šelebaj (upamćen po emisiji Kad bih imao čekić) uveo je 1965. Muzički automat, ali nije izdržavao svakodnevno od 17 do 18 sati uživo voditi jednosatnu emisiju pop- i rock-glazbe pa su je dali meni. Ja sam tada bio zadužen i za nabavu novih stranih snimaka. Presnimavao sam ih s demo-ploča diskografa s licencijskim podizdavačkim pravima, „za prethodno ispitivanje tržišta“, a američke putem USIS-a, informativnog servisa Voice of America pa je to po tadašnjim diskografskim propisima bilo legalno.
U ljeto 1965, nakon mature u Klasičnoj gimnaziji pozvao vas je glavni urednik i dao vam – putni nalog za Split.
Letjeli smo avionom, ali još nije bio izgrađen aerodrom pa smo malim DC3 sletjeli na pošljunčanu livadu kod Sinja, na festival Melodije Jadrana. Pobijedio je Vice Vukov s Runjićevom i Fiamengovom Bodulskom baladom. To je bio i moj početak sa Splitskim festivalom, nastavilo se u 70-im godinama, pa i poslije, sve do početka 80-ih. No ključni događaj zbio se 1975, kad je program podijeljen u dva dijela, zabavne pjesme i dalmatinske šansone, Tomislav Kuljiš, direktor Dalmacija koncerta i Splitskog ljeta, pozvao me za člana selekcijske komisije. U konkurenciji za šansone bila je i pjesma Galeb i ja Zdenka Runjića i Tomislava Zuppe. Kad sam je čuo, rekao sam: To je vječna pjesma za obje kategorije i ona će ostati dugo i slušati se godinama. Bio sam i član stručnog žirija, koji je pak nagradu za dalmatinsku šansonu dodijelio Runjićevoj pjesmi Konte o’ kanjete. Uz to je bila napeta diskusija. Od sedmero članova žirija četvorka predvođena Mićom Brajevićem gurala je pjesmu Konte o’ kanjete kao „pravi operetni šlager“ (sic!) i u konačnom glasanju pobijedili su nas 4:3. Za Galeba smo bili Krešo Oblak, Željko Rapanić, operni kritičar Slobodne Dalmacije i ja. Nakon toga dao sam ostavku na članstvo u selekcijskoj komisiji i stručnom žiriju Splitskog festivala. Danas, 46 godina poslije, Galeb i ja u Oliverovoj izvedbi neosporno je najvrjednija i najdugotrajnija pjesma svih splitskih festivala.
Uz Muzički automat i Taxi za Babilon bilo je i drugih novosti u vašem radijskom poslu?
Spiker Vlado Levak predložio mi je da u sezoni 1964/65. subotom na I. programu od ponoći do 1 sat on kao voditelj i ja kao muzički urednik imamo Radio-cabaret. Za sezonu 1966/67. pripremio sam u suradnji s Muzičkom proizvodnjom RTZ-a drugi ponoćni radio show, emisiju Dobra večer Beti. Voditeljica je bila pjevačica Beti Jurković, scenarist TV-urednik Milan Grgić, stihove pjesama pisao je Ivica Krajač, a glazbu je skladao i aranžirao za revijski orkestar RTZ-a Alfi Kabiljo. Beti je snimala često i duete s gostima, pa umjetne duete s uglednim stranim pjevačima, što je poslije postala (i danas još jest) moda; imam negdje još sačuvani Betin duet s Louisom Armstrongom u jazz-napjevu Jeepers Creepers.
Grgić i Kabiljo nastavili su zajednički posao, ali na mjuziklima, pa su napravili najprije Jaltu, a potom i druga muzičko-scenska djela.
U Leksikonu radija i televizije vaše ime zabilježeno je jedino uz emisiju Taxi za Babilon.
To je za RTZ/HRT tipično i ne čudi me.
Godine 1969. pokrenuo je II. program Taxi za Babilon, prvi niz uživo izvođenih programa i do danas nenadmašenih emisija Radija Zagreb. Iz istih razloga kao i kod Muzičkog automata, Slobodana Šelebaja su nakon pola godine morali zamijeniti i pozvali su mene. Taxi je imao stalni autorski postav: Zvonko Zmazek bio je urednik, Vojo Šiljak voditelj te Dobroslav Silobrčić, reporter-voditelj razgovora s gostima. Zmazekovo uredničko pravilo, koje je davalo dinamiku i različitost sadržaja, glasilo je da razgovor s gostom može trajati tri minute, a ako je trebalo više, onda je to bilo dvaput po tri minute. Između se svirala glazba i to najnovija strana i domaća, koju sam nabavljao ja. Zmazek je dao sinopsis po kojem je Vojo pisao konferansu, koju smo u kopiji imali svi u subotu kad se od 17 do 20 sati emitirao Taxi. Imali smo i stalnog, uvijek istog realizatora ton-majstora Josipa Jemeršića (nekoliko mjeseci nakon početka Taxija zamijenio je Maksima Jurjevića). Jemeršić je vodio izvedbu i ostao s nama sve do kraja, a u Babilon nismo stigli iako se namjeravalo ići (zbog ratnih sukoba u Libanonu i početka rata u Siriji koji do danas nije završen) sve do 1975, kada se, opet zbog reorganizacije, Taxi prestao objavljivati.
Koliko su se i kako, u kojim prostorima, stvarale pojedine emisije i tko su bili slušatelji?
Radio je tehnički odjel imao pretežno u Šubićevoj 20, odakle je emitiran program, tamo su bile režije i studiji, dok su redakcije bile u Jurišićevoj.
S Taxijem smo bili i u inozemstvu. Dvaput se Silobrčić javljao iz Sanrema, a 1971. svi smo bili u Francuskoj. Potkraj siječnja na MIDEM-u, a 14. srpnja na Dan Francuske Republike u Parizu. Taxi s MIDEM-a radili smo iz studija Radija Monte Carlo, jedne od najvažnijih komercijalnih europskih radiostanica (emitirala je na francuskom, talijanskom i engleskom jeziku), a iz Pariza iz studija Radija France.
MIDEM je bio sajam diskografije. Uz radne sastanke bile su i večernje priredbe. Gledali smo europsku premijeru filma Mad Dogs & Englishmen, dokumentarca danas već pokojna Joea Cockera s bendom Leona Russella. Slušali smo i koncert tada nove britanske rock-zvijezde – Eltona Johna i promociju njegova onda nova albuma Tumbleweed Connection te najatraktivniji koncert Ikea i Tine Turner i njihova pratećeg trija The Ikettes.
Taxi su slušale sve generacije. Sjećam se jednog susreta sa zagrebačkim milostivama starije dobi, koje su nam o Taxiju rekle: „Dečki, sjajni ste, s veseljem čekamo subotu i vaš Taxi“, a svirali smo najnoviju pop- i rock-glazbu uz razgovore s gostima raznolikih zanimanja i interesa.
Početkom travnja 1974. dobili ste stalan posao u „akciji zapošljavanja šezdeset posto vanjskih suradnika“...
To je razdoblje (od 1965. do 1976) bitnih promjena u bivšoj državi (privredna reforma, ustavni amandmani, ZUR…). S prestankom važenja ranijih propisa, a do 1976. i ZUR-a (Zakona o udruženom radu) kratkotrajno je na snagu stupio Zakon o međusobnim odnosima radnika u udruženom radu (ZMOUR), koji je ovlastio sudove da presudom dosude zasnivanje radnog odnosa suradnika koji su stvarno radili poslove kao da su zaposleni. Da takve presude ne dobiju i oni koji ih nisu zaslužili, izabrani su oni koji su Radiju trebali pa sam među njima bio i ja.
To je neusporedivo s današnjim stanjem, jer slična zakonskog čak ni prijedloga nema pa mi se čini, iako više nisam na HRT-u, da je taj problem riješen. Držim da je smjena generacija novinara i spikera uspješno i pravno obavljena i da su svi novi koje slušamo i gledamo posve sposobni da uspješno zamijene bivše i otišle veterane.
Stekli ste 1978. diplomu prava i odmah upisali poslijediplomski studij, a 1980. prešli na rad u pravnu službu Radija, u kojoj ste od početka 1984. bili i v. d. šefa te službe. Kakve ste pravne probleme rješavali?
Nakon diplome i elaborata te prijedloga da se upražnjeno mjesto „referenta za radno pravne odnose“ zamijeni „referentom za autorsko pravo“, te nakon upisa poslijediplomskog studija uz stipendiju RSIZ-a za znanost s podrškom Radija, dobio sam negativni odgovor s obrazloženjem da RTZ za to nema novca (iako su uredno plaćani ugovoreni iznosi HDS-ZAMP-u), pa sam prihvatio da se autorsko pravo zamijeni radnim i socijalnim pravom.
To je bio pravno nadziran kadrovski posao, za što je RTZ želio imati svog stručnjaka koji zna pravo i koji će znalački nadzirati nacionalno miješanu kadrovsku komisiju koja je predlagala kandidate za zapošljavanje radničkom savjetu. Ja sam proučio ZUR i strogo se držao odredbi zakona pa mimo mene nije mogao proći nezakoniti prijedlog.
Osobno svjedočim da sam radio, kao vanjski suradnik, i mnoge poslove rukovodećih urednika. Dovodio i uvodio u posao nove suradnike. Bio sam mentor Zoranu Brajši, koji je izgradio karijeru rukovodećeg urednika i već 2002. postao glavni urednik Glazbenog programa i predsjednik žirija HRT-ove nagrade Orlando na DLJI. Godine 2003. na njegov prijedlog HRT me izabrao za tajnika vijeća te nagrade, što sam radio deset godina pa i nakon odlaska u mirovinu.
Dodajem tu i Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana, koji su 1971. počeli suradnju u Progresivnoj pop glazbi, koju sam uređivao s prvim suradnikom emisije Dragom Mlinarcem.
Početkom travnja 1984. preselili ste se u Dubrovnik.
U svibnju 1980. Muzički program Radija poslao me na Dane JRT-a u Ohrid. U Ohridu sam upoznao Maju Nodari, urednicu Radija Dubrovnik. Ohrid nas je zbližio i tamo je počela naša veza, godinu poslije okrunjena i brakom koji ove 2021. navršava četrdeset godina. Kako sam našao posao pravnog zastupnika HTC Dubrava-Babin kuk, odlučio sam doći u Dubrovnik. Iako sam mjerodavne u Zagrebu obavijestio o odlasku, šef kadrovske komisije rekao mi je da će me imenovati barem za v. d. šefa službe dok sam u Zagrebu, što je trajalo samo tri mjeseca.
U Dubrovniku počinjete pisati glazbene kritike za Radio Dubrovnik, ali i za novine?
Iako sam u Dubrovnik došao sa već dvadeset godina zagrebačkoga uredničkog zabavno-glazbenog iskustva, a kako sam cijenio sve vrijedne glazbene vrste imajući bogato iskustvo sa zagrebačkih koncerata, posebno opernih priredbi, te već tri godine bio često u Dubrovniku, uočio sam da više nemaju (a prije su imali) u radijskom dnevniku ni riječi o koncertima, dok je kazalište bilo zastupljeno osvrtima kritičara Jovice Popovića, a znajući svoje ambicije – pisati i glazbene kritike, to sam predložio da ću pratiti koncerte Dubrovačkog orkestra koji je vodio Ivo Dražinić. Nakon pozitivnih reakcija počeo sam pratiti i pisati o svim dubrovačkim koncertima (tjedno dva orkestralna i jedan komorni). I tako dočekao ljeto i Dubrovačke ljetne igre te godine. Moja pojava na Radiju bila je zapažena i u dopisništvima novina (Vjesniku, Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji). Zagrebačke novine imale su kulturne rubrike za koje im je i tijekom godine trebalo priloga o svim događajima (najmanje o glazbenim). Tako je 1984. u Dubrovniku bila premijera nove drame Ive Brešana Anera s Jasnom Ančić u naslovnoj ulozi i po dopisničkoj praksi iz centrale Večernjaka zatražen je osvrt, koji su u dopisništvu proslijedili meni, a ja sam osvrt i napisao.
Gdje ste sve objavljivali pisane kritike?
Pisane kritike svakodnevno su objavljivane na radiju i u novinama. Na DLJI došli su svi zagrebački kritičari, dok sam ja slao prve dojmove telefonom u zagrebački radijski Večernji program. Na mene koji dotad nisam pisao kritike nitko nije ni računao. Stalni kritičar Slobodne Dalmacije postajem 1985, ali zato što sam jedini, od neakreditiranih kritičara na Igrama, bio na koncertu Ive Pogorelića, koji nije bio dio programa Igara već ekstra-koncert pred 2000 slušatelja u, još nakon potresa 1979. neobnovljenoj, tvrđavi Revelin (u kojoj nakon obnove nije moguće smjestiti ni polovicu tolikog broja).
Svi na Igrama akreditirani kritičari bili su te večeri na koncertu redovnog programa, koji je u Atriju Sponze imao suvremeni makedonski trombonist i skladatelj Kiril Ribarski, a koji novine nije zanimao, jer htjeli su Pogorelića koji je nastupio u Hrvatskoj nakon dužeg vremena i to saznali s radija te da je Pogorelića slušao samo Jelača pa sam osvrt nakon telefonskog javljanja Radiju Zagreb iste večeri nakon koncerta sutradan pisao i za radijski dnevnik, zagrebački i dubrovački, i za Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, iz koje su mi odmah ponudili stalni cjelogodišnji kritičarski angažman i akreditiv.
Premda ste bili stalni glazbeni kritičar Slobodne Dalmacije, bili ste sve angažiraniji u turizmu.
U turističkoj firmi bio sam njihov odvjetnik i imao uglavnom samo radne sporove i devizne prekršaje. Ista me ta privreda zbog bavljenja kritikom kandidirala za člana skupštine OSIZ-a kulture pa sam na skoroj sjednici izabran za predsjednika Skupštine OSIZ-a s dvogodišnjim mandatom.
Na Radiju Dubrovnik ujesen 1984. počeli ste voditi emisiju Diskoteka 7. Kakav je bio profil te emisije?
Diskoteka 7 najsličnija je Muzičkom automatu koji sam radio na II. programu Radija Zagreb. No uz to sam 1993. počeo ciklus od 1350 jednosatnih nastavaka serije Ozvučena povijest rokenrola.
U srpnju 1991. uvodite emisiju Euroradio. Javnost se trebala senzibilizirati za priključenje Europi. Euroradio vodite sve do 2000. uz, 1995, volontiranje na mjestu direktora Europskog doma u Dubrovniku. Što sve radite u to vrijeme?
Na osnivačkoj skupštini podružnice izabran sam za tajnika, a kao radijski profesionalac predložio sam da od tadašnjega glavnog urednika Radija Dubrovnik Joška Jelavića zatražimo vrijeme za emisiju kojom ćemo propagirati europske integracije. Dobili smo termin u subotu od 13.10 do 14.00 sati. Za urednika emisije izabrali su mene. Prva je emisija objavljena 6. srpnja 1991, a do 2000. snimamo 272 emisije i dvjestotinjak razgovora. Posebno pamtim razgovor s europarlamentarkom Doris Pack i predsjednikom FIME (Međunarodne federacije eurodomova) dr. Arnom Krauseom, koji je ostao zadivljen da je Dubrovnik jedini od tada 104 eurodomova koji ima emisiju na radiju!
Važan je vaš radni prinos za vrijeme trajanja Domovinskoga rata i napada na Dubrovnik. Za taj ste angažman dobili i nagradu. Možete li mlađim čitateljima objasniti ulogu radija u ratu?
Radio (ali i tranzistor na baterije za sve koji se nisu mogli priključiti na koji agregat) najbolje je sredstvo komunikacije, posebno u kriznim stanjima. Nekoliko mjeseci u Dubrovniku bez struje, bez vode i telefona (tada još nije bilo mobitela) i bilo kakvih novina radio je bio jedini komunikacijski medij putem kojega su nas sugrađani mogli čuti, i to u puni sat kad smo prenosili vijesti iz Zagreba i u polovici sata kada smo objavljivali naše dubrovačke vijesti (i obavijesti). Svi mi novinari dan smo podijelili u dvije šihte, dnevnu od 8 do 18 sati i noćnu od 18 sati do jutra do 8 sati, morali smo biti u podrumu radiostanice u to vrijeme bez obzira na sirenama označenu opću opasnost. Radio je u ratu bio jedini i bio sve što smo imali! Baterije se nisu mogle kupiti. Slali su nam ih naši ljudi brodom, najbliže s Korčule, ali su ih morali sakriti jer su jugovojnici prilikom pregleda brodova koji su nam dolazili pretraživali pošiljke i baterije koje bi našli bacali u more!
Niz ste godina bili urednik glazbene rubrike u Vijencu. Kako biste danas ocijenili svoj urednički mandat, a kako pisanje o glazbi u Vijencu i u drugim novinama, medijima i na portalima?
Moje uredništvo za glazbu, kojim sam zadovoljan, počelo je već u vrijeme kada se sve više smanjivao prostor u novinama za kulturu i za kazališne i glazbene događaje, pa je moj glavni problem bio kako popratiti sve događaje u jednom dvotjedniku, na što su se i umjetnici i čitatelji ranijih godina bili navikli. Vrlo brzo, nakon prestanka mog urednikovanja, potres i pandemija gotovo su isključili glazbene priredbe kao sadržaj o kojemu valja pisati.
Počeli ste pisati memoare.
Glavna mi je vodilja istina. Rado bih našao nakladnika (volio bih da to bude Matica) s kojim bih dogovorio do koje granice mogu opisati istinito neke pojedinosti.
Gospodine Jelača, hvala vam na razgovoru. Čestitamo vam šezdesetu godišnjicu rada na Radiju i veliku godišnjicu HRT-a.
Hvala vama.
711 - 3. lipnja 2021. | Arhiva
Klikni za povratak