Prvi javni spomenik kojem je autorica žena

U danima kada se zbog posljedica potresa i priprema za obnovu vizure grada Petrinje iz dana u dan drastično mijenjaju, čvrsto i neoštećeno na svom mjestu, Trgu Stjepana Radića, stoji prvi spomenik Stjepanu Radiću, rad kiparice Mile Wod, nastao prije 92 godine. Sto pedeseta obljetnica rođenja Stjepana Radića prigoda je da se prisjetimo i njegova prvog spomenika. Povijesna je činjenica da je upravo Petrinja bila prvi grad koji je odmah nakon tragične Radićeve smrti 1928. oformio „Odbor za podignuće spomenika“ na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Josipom Stazićem i krenuo u prikupljanje sredstava i realizaciju. Taj podatak ne čudi jer je upravo u tom kraju hrvatski seljački pokret i započeo.

U to vrijeme u Petrinji živi kiparica Mila Wod (1888–1968), punim imenom Ludmila Wodsedalek, naša prva kiparica koja je 1911. završila zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, tada Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, kao učenica Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša Mihanovića. Primarno se baveći pedagoškim radom od 1921. na petrinjskoj Učiteljskoj školi i Gimnaziji, bila je poznata i cijenjena u Petrinji i kao kiparica koja se zalagala i za unapređenje petrinjskoga lončarskog obrta, pa ne čudi odluka Odbora da zadaću izrade spomenika povjeri upravo njoj.

U razornu potresu prošle godine spomenik koji je izradila kiparica Mila Wod ostao je neoštećen / Izvor TZ Petrinja

Taj će spomenik postati kruna njezina dvanaestogodišnjeg boravka u Petrinji. Na oblikovanju spomenika radila je osam mjeseci, a za to joj je bio ustupljen prostor u školi. No, iako je spomenik izrađen u samo osam mjeseci te je bilo planirano da se u Petrinji svečano otkrije na prvu godišnjicu Radićeve smrti, proći će dugih sedam godina dok ne dospije na svoje današnje mjesto. Kiparica je modelirajući spomenik nastojala što realističnije prikazati Radića, u karakterističnoj govorničkoj pozi, kako stoji s lagano podignutim rukama, blaga pogleda. Uspjela je prenijeti Radićeve psihofizičke osobine toliko vjerno da je spomenik izazvao sveopće oduševljenje u narodu, o čemu izvještava i Slobodni glas: „Tokom punih osam dana bio je taj lik izložen narodu iz Petrinje i okolice, koji je u procesijama hodočastio, da vidi prvi spomenik svojega Vodje te da čestita umjetnici na savršenom umjetničkom djelu.“

Nakon što je model spomenika odvezen 1929. u Zagreb na lijevanje, budući da sredstva za njegovo podizanje još nisu bila dostatna, na obilježavanje prve godišnjice Radićeve smrti, umjesto u Petrinji, bio je izložen u Umjetničkom paviljonu te su se sredstva prikupljala i od prodaje ulaznica. Spletom nepovoljnih političkih okolnosti brončani će spomenik ostati u Zagrebu pohranjen u Palači Vranyczany, tada Hrvatskom seljačkom domu, sve do 1936. Nakon šest godina „pohrane“ 1935. inicijativom Vladka Mačeka bio je postavljen u dvorištu Palače u Hebrangovoj, što je izazvalo nezadovoljstvo Petrinjaca jer je na njihovu inicijativu i njihovim i sredstvima bio izrađen. Osnovan je novi odbor te je ponovno započeo rad na realizaciji podignuća spomenika u Petrinji.

Spomenik je konačno stigao na svoje predviđeno odredište, Trg Stjepana Radića u Petrinji 1936. te je otkriven je 25. listopada uz slavlje i svečanost kakvu Petrinja nije dotad vidjela. Ljudi su pristizali iz svih krajeva zemlje i na proslavi je bilo oko 30.000 osoba, pa je novinar Banovca u svom izvještaju konstatirao kako se toliko naroda u Petrinji nije skupilo otkako postoji. Svečanom otkrivanju spomenika prisustvovali su i članovi Radićeve najuže obitelji. Iako je mjesto na kojem se spomenik nalazi danas isto ono gdje je bio postavljen 1936, gotovo trideset godina nije se nalazio na tom mjestu. Na toj lokaciji spomenik je bio do 1963, kada će odlukom vlasti biti uklonjen s istaknute pozicije u gradu na mjesto na kojemu neće toliko dolaziti do izražaja, sklonjen u zelenilo petrinjskog parka na Trgu J. J. Strossmayera.

Pravu će kalvariju Radićev spomenik proći tijekom Domovinskog rata, kad je 1991. bio izložen vandalskom iživljavanju te miniran, pri čemu je pretrpio velika oštećenja. Pravim čudom ostao je sačuvan, iako oštećen, zakopan u okolici Petrinje, gdje je 1998. pronađen. Nakon toga je drugi put u svojoj povijesti prevezen u Zagreb, sada na restauraciju, te je 1999. vraćen na svoj trg, s kojeg je 1963. bio uklonjen. Cjelokupno uređenje trga i okoliša tek je uslijedilo i dovršeno je 2003. prema projektu arhitekta Renata Cottiera i Davora Salopeka.

Od nastanka 1929. prošao je težak i izazovan put, no preživio je sve trenutke ideološke nepoćudnosti, rat te i nakon 92 godine svoga postojanja i danas stoji kao jedan od simbola Petrinje. Uz cijeli niz Radićevih bisti, sve do 2007. kad je podignut spomenik u Zagrebu, rad Zorana Jurića, ovaj će spomenik biti jedini izveden kao puna figura.

Osim kao prvi spomenik Radiću svoju povijesnu važnost ima i kao prvi javni spomenik na ovim prostorima kojem je autorica žena. U godini kada se obilježava 150. obljetnica rođenja Stjepana Radića, ujedno se navršava i 85. godina od postavljanja njegova prvog spomenika, u Petrinji.