Prevode me, privode i izdaju

Gledajući poetsko-glazbenu predstavu Arsenov feral s kojom su glumci HNK-a u Šibeniku i troje glazbenika sudjelovali na XIV. Gumbekovim danima – festivalu cabareta (Centar za kulturu Histrionski dom, 20. svibnja) razmišljala sam o Šibeniku i poznatim Šibenčanima. U gradu koji uz Dubrovnik i Split (oprosti, Zadre) nudi sjajne scenografske vizure, gotovo nitko ne promišlja o ambijentalnom kazalištu, premda su trgovi i ulice za to itekako spremni. Osim što je lijep za oko, Šibenik je mjesto gdje su se rodili, stasali ili radili daroviti ljudi (to su, naravno, svi današnji Šibenčani po definiciji) poput, da pobrojim tek nekolicinu, graditelja katedrale Jurja Dalmatinca (umro u Šibeniku 1473/75), izumitelja Fausta Vrančića (1551–1617), pjesnikinje Vesne Parun (1922–2010) s obližnjeg Zlarina, jednog od hrvatskih najlucidnijih suvremenih dramatičara Ive Brešana (1936–2017) i sjajnoga pjesnika, skladatelja i kantautora Arsena Dedića (1938–2015). Nadahnuti Arsenom (bez prezimena, jer postoji samo jedan i jedini) kao lučonošom, glumci su složili pjesničko-glazbenu formu u kojoj predstavljaju Arsenove, ali i stihove drugih pjesnika, te unutar zadanog okvira mijenjaju sadržaj i izvođače.

Poetsko-glazbena predstava Arsenov feral posvećena je Arsenu Dediću / Izvor stranica HNK u Šibeniku

Za zagrebački su se nastup Oriana Kunčić, Franka Klarić, Jakov Bilić, Ana Perković i Šime Bubica uz gitarista Antu Stošića srčano prihvatili omiljenoga pjesnika, čiji su stihovi očito utkani u njihovu svakodnevicu, što se dalo naslutiti prilikom nastupa pjevačice Nataše Cvitan praćene klavijaturistom Tomom Cukrovom. Gledajući ih, prisjetila sam se zabavnih Arsenovih nastupa na kojima je recitirao, pjevao i pomalo sarkastično komentirao ljude (čak i svoje najdraže) i zbivanja oko sebe, što je, za razliku od ovog prikazanog Ferala, odisalo kabaretskim duhom. Arsen je taj ugođaj i povišenu atmosferu postizao zdušnim nastupom u kojem ništa nije fingirao (u njegovoj je čaši doista bilo vino!). Uza sve napore i uloženu emotivnost svih sudionika, predstava Arsenov feral činila se statičnom, redateljski nepovezanom i dramaturški nedosljednom: umjesto osmišljavanja zaokruženih tematskih blokova (za što u Dedićevim knjigama ima obilje materijala) skakalo se od pjesme do pjesme. Nema mnogo dobrih satiričnih pjesnika, a kod Arsena (uvijek je tvrdio da mu arsen nije ime nego zanimanje) baš su takvi stihovi nenametljivo i inteligentno usidreni u pjesmama, pa je šteta da se tom segmentu nije posvetila veća pozornost. Umjesto toga ustrajava se na govorenju i pjevanju svima poznatih ljubavnih pjesama (uz dodatak krasne, ali potpuno nepotrebne pjesme Ti koja imaš nevinije ruke… Vesne Parun), a sve je upakirano u ležernu klupsku scenografiju.

Uostalom, čemu prevrtati knjige po stolu i nabacivati se papirima kada i publika, a kamoli ne izvođači, znaju upravo te, čak i previše poznate pjesme? Najviše mi se svidio Šime Bubica, glumac sklon glazbi, koji je Arsenove stihove otpjevao na svoj način, pa mislim da je upravo njegov izvrstan nastup pokazao namjere ove predstave: Arsenovo nasljeđe učiniti svojim. Drukčiji izbor pjesama i redoslijed izvođača mogli su jače istaknuti Arsenovu darovitost, osebujnost i svestranost te ostvariti čvršću predstavu. Tada bi Arsenove riječi: „Prevode me, privode i izdaju“ bile tek duhovit komentar. Ovako dvojim.