Poduzetni Švicarac i smrdeća voda

Proteklog svibnja navršila su se dva stoljeća otkako je u Splitu 1821. otvoreno prvo mineralno-sumporno kupalište. Pretpostavljam da je to bilo drugo termalno lječilište u Hrvatskoj nakon Maksimilijanove kupelji, utemeljenih u Stubicama 1811.

Pokrenuo ga je Švicarac Nikola Selebam / Schellebam (1761–1830), koji se doselio u Split tijekom francuske uprave. Veoma poduzetan, ubrzo se obogatio trgujući vinom i poljoprivrednim proizvodima, otvorio je i prvu kavanu na splitskoj Pjaci, a postao je i općinski vijećnik.

Sumporno kupalište prva je secesijska zgrada u Splitu

 Budući da je u tadašnjoj Europi bilo u modi liječenje termalnim vodama, promućurni je Švicarac naslutio da bi se to i njemu moglo isplatiti. Naime, u Splitu su postojala (postoje i danas, ali su nekorištena i zaboravljena) obilna vrela sumporne vode. To su: Piškera na Matejuški, ono ispod samostana sv. Frane i treće kod današnje ribarnice. Splićani su tu tzv. smrdeću vodu uglavnom rabili za pranje i bijeljenje rublja. Tek su je rijetki pojedinci upotrebljavali za osobnu higijenu ili pak pili za čišćenje probavnih organa.

Drži se da je blagotvorno djelovanje splitske sumporne vode bilo poznato već od antičkog doba te da su njezinu ljekovitost cijenili mnogi uglednici. U knjigama spominju ih francuski arheolog i liječnik Jacques Spon (17. st.) te engleski arhitekt Robert Adam (18. st.). Neki su čak vjerovali da je Dioklecijan baš poradi bogatih sumpornih vrela tu podigao svoju palaču. Ipak, prvu koncesiju za poslovno iskorištavanje najjačeg sumpornog izvora koji se nalazio baš u njegovu vrtu (kod današnje ribarnice) dobio je Seleban. Tako je punih 1500 godina nakon Dioklecijanovih termi Split dobio skromno sumporno kupatilo. Evo kako je izgledalo.

U zidanoj prizemnici nalazilo se šest sobica, dugih, širokih i visokih dva i pol metra. U njima su bile smještene kamenice (sarkofazi) u kojima se moglo sjediti ili ležati. Tko nije podnosio hladni dodir kamena, mogao se poslužiti drvenim koritima. Dvije cijevi opremljene ključevima (slavinama) dovodile su sumpornu ili običnu vodu, po želji toplu ili hladnu. Neke od sobica bile su opremljene posebnim ležajem s posteljinom i prikladnim pokućstvom. Topla kupka stajala je dvadeset krajcara, a hladna deset. Uporaba ležaja i posteljine doplaćivala se deset krajcara. Mogle su se koristiti i kupke morske vode. Kupatilo se otvaralo 1. svibnja, a zatvaralo početkom jeseni. Po saznanjima tadašnje terapeutike, podmarjanskoj su se sumpornoj vodi pripisivale gotovo čudotvorne moći.

O tome više saznajemo iz knjižice izvještaja koji je Seleban objavio (1822) na talijanskom jeziku. Na temelju rezultata stručne analize tvrdilo se da je jednako prikladna za vanjsku i unutarnju uporabu te da pomaže u liječenju raznih bolesti, ponajviše kožnih, ali i unutrašnjih organa, bubrežnih kamenaca, sušice, kroničnih proljeva, artritisa, čak hipohondrije i nimfomanije! Navodno je pomagala i u slučajevima trovanja arsenom ili živom...

Iz popisa prvih pedesetak pacijenata vidimo da su to uglavnom bili imućniji građani, viši časnici, trgovci, tiskar, ljekarnik... Pretpostavlja se da je prvi kućni liječnik tih budućih Splitskih toplica bio dr. Juraj Matija Šporer (1795–1884), koji je u Splitu službovao (1824–1828) kao gradski fizik i upravitelj lazareta.

Zanimljivo je da Selebanova knjižica sadrži podatke koji su i danas svojstveni svakom turističkom prospektu. U uvodnom dijelu ističe se blagost klime i slikovitost okolice: „brežuljci osuti selima, gajevima, vinogradima“; nabrajaju plodine „dobro vino i ulje, sočni krastavci, dinje i drugo voće“; hvali oborita morska riba, čuvene pastrve iz Jadra te obilata i ukusna divljač iz zaleđa. Gostima se preporučuje visokokvalitetna bračka vugava, kaštelanski merzamin, omiški muškat; slasne hvarske smokve i nenadmašivi šoltanski med. Usputno se napominje da su u Splitu cijene mesu i kruhu niže od onih u ostalim mjestima Dalmacije. Nakon tako iscrpne pohvale hrani i piću, u knjižici se veličaju gradske znamenitosti: Dioklecijanova palača i drugi arheološki spomenici te oni što se nalaze u privatnim zbirkama, a koji će odreda „privući učenu znatiželju“ gostiju.

Spominju se „smjela i plemenita građevina zvonika stolnice“, „većim dijelom porušene“ mletačke utvrde, „prostrani i uredni“ lazaret star 250 godina... Napominje se da je odnedavno utemeljen muzej u kojem će se prikupljati starine otkrivene u drevnoj Saloni. Na kraju je priložen popis vjerskih, civilnih i vojnih ustanova. Taj vrijedni prastari splitski „turistički prospekt“ završavao je napomenom: „S velikim povjerenjem mogu doputovati u ovaj grad domaći i strani gosti kupanja radi, jer se tu mogu posavjetovati sa sposobnim liječnicima i odsjesti u svratištima i privatnim kućama, a boravak će im biti veoma ugodan, koristan zdravlju i prijatan življenju.“

Pitam se hoće li se itko u Splitu uopće sjetiti ove važne obljetnice? Teško! Naime, netko je prije tridesetak godina odlučio – navodno zbog „pomanjkanja financijskih sredstava“ – da se vrelo dragocjene sumporne vode više ne koristi, a voda se kanalizacijom otprema pravo u more.