Pišem, dakle čitam

.

Čitanju se izgleda ne piše dobro. Zadnjih smo godina svjedoci brojnih projekata kojima je cilj potaknuti ljude na čitanje, i to od najranije dobi. Uz već etablirane manifestacije Mjesec hrvatske knjige i Noć knjige, osmišljeni su programi manje ili više privlačnih naziva, npr.: Čitaj mi, Tulum slova, Ruksak pun kulture, Zadar čita, Knjige za bebe, Rođeni za čitanje, Biblioterapija, Čitamo mi, u obitelji svi, Nacionalni kviz za poticanje čitanja itd. Organiziraju ih državne institucije, čitateljska društva, knjižničari, nakladnici, udruge književnika, škole, neformalne skupine, gdjekad dakako i pojedinci kojima je stalo do duhovnog zdravlja nacije. Promicatelji čitanja nastoje se prilagoditi suvremenom komunikacijskom kontekstu pa tu dragocjenu djelatnost na kojoj se temelje naša memorija, kultura i civilizacija nerijetko zagovaraju marketinškim sredstvima. Logika je jasna: ako je reklama svemoćna, možda pomogne i čitanju. Na internetu sam tako nabasao na izvješće o kampanji Čitaj mi. U odjeljku Rezultati kampanje, začudo, kao prvi se rezultat navodi da je tiskano 116.000 letaka, 3600 B1 plakata, 700 straničnika, 310 majica, 750 bedževa, 3000 primjeraka „Metra za čitanje“, 6 stolića i 3000 naljepnica s logom. Kao drugi po redu rezultat navedeno je da je projekt triput zaredom bio službeni kandidat za nagradu Astrid Lindgren Memorial Award. Možda nisam dovoljno upućen, ali kao rezultate kampanje prije bih očekivao podatke o čitateljima i pročitanim knjigama, a manje o lecima i nominacijama za nagradu (leci su valjda sredstva, a nominacije posljedica kampanje).

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

No ostavimo po strani opći kontekst, koji je čitanje maknuo u stranu, i vratimo se u čitateljski zapećak – u Republiku stiha. Ni u njoj stanje s čitanjem nije baš idealno. Dojam je da imamo više pjesnika nego čitatelja poezije. Iako se ta bogohulna pretpostavka ne može egzaktno potvrditi, može ju se potkrepljivati i matematički i iskustveno. Matematika kaže da imamo oko 850 pisaca s članskom iskaznicom i vjerojatno još toliko bez nje. Barem polovica njih piše i objavljuje poeziju. Međutim zbirke pjesama tiskaju se u nekoliko stotina primjeraka i obično su dostupne godinama. Iskustvo čitanja sugerira pak da se dio suvremenih pjesnika u toj mjeri oslanja na jedinstvenost svojih doživljaja i stvaralačkih genija da su sve rjeđi izravni ili posredni tragovi njihovih susreta s tuđim stihovima. Nedavno je Zvonimir Mrkonjić u jednoj radijskoj emisiji kazao da upravo pokušava čitati zbirku jedne mlađe kolegice, da je riječ o dobroj poeziji, ali da ta poezija nema ništa s njim jer je posve privatna i jer se nigdje ne vidi što i kako dotična kolegica čita i za kakvu se ideju književnosti zauzima.

Budući da je Gutenbergova civilizacija ozbiljno dovedena u pitanje, odlučio sam unutar prikazivačkog obzora ove kolumne izreći još jednu pohvalu čitanju. Predmet pohvale su pjesničke knjige Biti ili ne biti (svoja) Sonje Delimar i Još Sever snatri o Sumatri Nikole Tadića. Stihove obiju zbirki najviše pokreću pročitani stihovi. I Delimarova i Tadić djelatno naime potvrđuju točnost aforizma kanadskog pisca Yvona Rivarda prema kojemu pravo čitanje počinje u trenutku kada se zatvore oči. To je trenutak žive i duboke komunikacije s tekstom, trenutak koji omogućuje stapanje s njim, razgovor, neizvjesno putovanje, pustolovinu, ljubav i svađu.

Poetika aludiranja

Podnaslov zbirke Sonje Delimar – Poetski dijalozi s hrvatskim autorima – otkriva njezinu prirodu. Na stranicama knjige nižu se pjesme koje oslovljavaju poznate pjesničke, prozne i dramske tekstove te njihove autore u rasponu od Marka Marulića do Franje Nagulova, tj. šest stoljeća hrvatske književnosti od humanizma do postmodernizma. Poredak pjesama prati kronologiju pojavljivanja prizvanih pisaca i tekstova. Ako sam dobro brojao, ukoričeno je 188 lirskih replika. Tehnički pjesnikinja iznad pjesme navodi ime autora, a ispod naslova pjesme naslov teksta s kojim dijalogizira. Čitav projekt djeluje kao svojevrsno spisateljsko antologiziranje i inventivno razigravanje lektirnih djela. Kao u klasičnim antologijama, i Delimar neke autore časti s više pjesama. S obzirom na broj upućenih replika, njezini su favoriti nedvojbeno Marin Držić, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Vladimir Nazor, Tin Ujević, Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Antun Branko Šimić, Dobriša Cesarić, Ranko Marinković, Arsen Dedić i Sven Adam Ewin. Naslov knjige Biti ili ne biti (svoja) zapravo je naslov pjesme kojom je autorica odgovorila na Šenoin savjet „Budi svoj“. Šenoina je pjesma preporodna, potiče pojedinca da bude odvažan, ustrajan i pravedan, čini ju sedam oktava s jedanaestercima i refrenskim ponavljanjem naslovnoga imperativa Budi svoj. Odgovor Sonje Delimar formalno slijedi šenoinsku kompoziciju, a smisaono njegov savjet propituje iz suvremene perspektive, pokazujući s dosta finoga humora da je taj savjet danas i ovdje, posebice za ženu, neostariv:

Da, bit ću svoja – iz reklama čujem –

Kupim li kremu desetu i stotu,

Boju i parfem, jer – ja zaslužujem –

Čuvati vječno mladost i ljepotu,

Fitnes i velnes, zatim silikone

Da grudi budu uspravnoga stoja…

Ak’ povjerujem, sva mi zvona zvone

Da nisam svoja.

Izd. Plejada, Zagreb, 2020.

Delimar je zapravo ispisala pastiš Šenoine pjesme, tekst zasnovan na aluzivnoj imitaciji stila i predmetnotematskog sloja predloška. Prizvano je djelo s neskrivenom naklonošću aktualizirano i obnovljeno. Autoričino je „čitanje“ predloška živo, vrckavo, ono asocijativno uvećava ponuđeni semantički prostor upućujući namjernika i na novi i na stari tekst. Temelj takve prakse pisanja je igra, i to postmodernistička igra u kojoj su združeni procesi kreacije i recepcije te estetska sloboda. Na djelu je reaktivna imaginacija. Pokreće ju pročitani tekst, a ona se nerijetko od njega otisne toliko daleko da se osamostali pa stvori i razvije svoju temu. Delimar među inim problematizira izazove današnjega svijeta i života, govori o emocijama, kapitalizmu, feminizmu, umjetnosti, poeziji, malim stvarima… Pri oslovljavanju tuđeg teksta koristi postupke stilizacije, preregistracije, citiranja i parafraziranja. Takvu je poetiku moguće nazvati poetikom aludiranja. Neizbježna tema stihova Sonje Delimar su naravno autori i njihova djela. U više navrata iskustvo čitanja klasika predočava tako što ih anegdotalno portretira. Antipodi Andrić i Krleža predočeni su ovako:

Tko o čemu, on – o priči i pričanju.

Za pravu priču, nema što dao ne bi.

Najbolje svoje dao bi njoj. I za nju.

Jedino ne bi… govorio o sebi. (U njegovim snima)

Fric, najveći si, bez daljnjega,

Stihu i prozi isto vičan.

Al’ radi zdravlja tvoga ega,

Do boga si mi – patetičan. (Kad smo slabi)

Zbirka Biti ili ne biti (svoja) Sonje Delimar maniristično je djelo sa sidrištem u književnoj tradiciji. Manirizam je neizbježna tehnička podrška lakoći versificiranja i dijalogiziranja s prethodnicima i suvremenicima. Autoričin je manirizam  najočitiji u posezanju za sonetom. U zbirci naime dominiraju soneti, i to elizabetanski (tri katrena i distih). Delimar je do kraja ovladala zakonitostima tog oblika, do te mjere usvojila njegov mehanizam da je sonet postao versifikacijski stroj u koji može umetnuti kakav god sadržaj, misao ili emociju. U odnosu na žanrovska obilježja i kompoziciju prizvanoga teksta njezina je sonetna replika ponekad prikladna i očekivana (jer je sonet i polazni tekst, npr. Matošev, Ujevićev ili Mrkonjićev), a ponekad je neočekivana i očuđujuća (kada se obrati Andrićevim i Araličinim romanima ili Marinkovićevoj drami). Uputno je na kraju napomenuti da je zbirka Biti ili ne biti (svoja) druga pjesnička knjiga Sonje Delimar. Prethodi joj Zavođenje Zeusa (2016) koju je potpisala pseudonimom Glorija Jagoda Magdalena. Čini ju više od 150 soneta kojima je autorica uspostavila poetski dijalog sa Svenom Adamom Ewinom, autorom koji ne odustaje od pseudonima. Sonet je dakle (p)ostao njezin komunikacijski refleks, prostrana kuća u kojoj ima mjesta za sve namjernike.

Kovački posao

Jedan od rijetkih pjesnika kojima se Sonja Delimar nije obratila jest Josip Sever. No zato mu je Nikola Tadić (1943) posvetio čitavu svoju – devetnaestu! – zbirku Još Sever snatri o Sumatri te je red da taj napor ovdje dobije barem vinjetu. Taj je sisački autor pod egidom imena i poetike našega nenadmašnog neoavangardista, čija drska atrakcija teksta i dalje magnetično privlači brojne kolege, ispisao impresivnih 237 pjesama (govorim o broju). Tadićev je pristup bitno drukčiji od pristupa S. Delimar. On u vrlo slobodnoj maniri raspisuje, citira i persiflira Severove stihove, versificira pjesnikovu biografiju, često spominje restauraciju Blato, Tina, alkohol i naslove Severovih zbirki. Tadić ne pokušava proniknuti u Severov stil. On koristi slobodni stih koji vrluda između prigodne naracije i auditivne onirizacije iskaza. Knjiga je dakako zamišljena kao lauda bardu iz Blinjskog Kuta. Severov lik i djelo prizivaju se stihovima poput ovih:

– Sever je skroman i loman pjesnik plebejac jaglac

– Duboko dolje ko zadnji dah u Had/ Ko jesenje lišće Sever pada/ Pa plovi Aherontom i Letom

– Ništa ne nalikuje Severovoj strasti požaru stihova/ Sever je ko Sokrat Selen smiješan izvana a iznutra neizreciva ljepota

– Sever začinjavac i na nebesima radi nered opet pjeva

itd.

Specifičnost je Tadićeve knjige u tome što u svoju laudu Severu uvlači brojne ljude, i to upadljivo različitih interesa i profila. Gotovo su sve njegove pjesme nekomu posvećene ili su pak napisane u sjećanje na pojedine osobe koje više nisu među nama. Na taj je način spomenuo nekoliko stotina imena. Neki su od tih ljudi poznavali Severa, neki su se s njim družili ili pili, neki su o njemu pisali, neki su ga čitali, a neki možda i nisu. Tadić je pedantan i izdašan posvećivač – uz ime i prezime u pravilu karakterizira osobu o kojoj je riječ (pjesnik, profesor, esejist, teoretičar, urednik, filozof, performer, povjesničar umjetnosti, prevoditelj, pulmolog, sociolog, prijatelj, dizajner, leksikograf, glumac, političar, arheolog, psihijatar i sl). Kada bi svi kojima je posvetio pjesmu pročitali njegovu zbirku, Tadić bi nedvojbeno bio jedan od čitanijih hrvatskih pjesnika. Njegovi stihovi u pročitanom nalaze povod svome nastanku, a strategija posvećivanja smjera popisivanju potencijalnih privilegiranih čitatelja.

Kako rekoh na početku: čitanju se ne piše dobro. Pogotovo ako se ne čita. Ako se čita pa piše, svima može biti dobro. Hoće li tako uistinu i biti ovisi o tome tko, što i kako čita te s kojom nakanom i s koliko razloga poseže za metaforičkim perom. Pišući uvijek progovaramo o sebi i svijetu oko sebe. A to nije nimalo lako, to je – da otvorim vrata Severovim stihovima (i zaključim) – kovački posao:

željezo se lista kada naiđe vatra

kada naiđe vlaga

ono se lista i čita ono je čudna

knjiga kroz smrt i nepoznato (Pjev za feniksa)