Oblikovanje novih umjetničkih teritorija

U povijesti Muzičkog biennala Zagreb, slijedom programske suradnje s domaćim orkestrima, simfonijski se program uglavnom smještao u postojeće okvire koncertnih ciklusa i sezona orkestara – kako vremenski, tako i prostorno: u veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog, uspijevajući odgovoriti na različite i brojne izazove koji bi bili stavljeni pred njih, a uspješno je to i ovaj put učinio Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. Usred pandemijskih okolnosti orkestar već neko vrijeme koncertira u Maloj dvorani Doma sportova, a računajući na kreativni nerv izazova koje donosi Biennale te imajući na umu spomenuto uobičajeno „ograničenje“ imanentno orkestralnim koncertima na MBZ-u, možda se previdjela prilika kapitalizacije na promjenama kroz mogućnosti koje su se nudile. Primjerice, u okviru obilježavanja 60 godina od osnutka MBZ-a, mogućnost posvete jednomu od zanimljivijih bijenalskih koncepata približavanja suvremene glazbe publici Branimira Sakača iz 1970-ih sama se nadaje, s obzirom da je riječ o istome prostoru koji otad u sklopu Biennala nije bio korišten.

SO HRT-a ravnala je Yalda Zamani, svestrana dirigentica specijalizirana za suvremenu i eksperimentalnu glazbu / Snimila Marija Štilinović / HRT

Ipak, kvartetu saksofona Papandopulo dana je uloga da nas prene iz klasičnoga simfonijskog koncertnog iskustva, pa su, uz interpolaciju unutar programa, dali drukčiji karakter njegovu početku, izvedbom Four5, jedne od skladbi iz serije tzv. Number Pieces Johna Cagea, koji je na MBZ-u gostovao 1985. Valjalo je sve prilagoditi izravnom televizijskom prijenosu, pa se činilo kao da je i Cage bio skraćen i pripitomljen, s očima uprtim u raznolik orkestralni program kojim je ravnala svestrana dirigentica specijalizirana za suvremenu i eksperimentalnu glazbu, Yalda Zamani. Otvorilo ga je zanimljivo zvukovlje netipičnih solističkih uloga u koncertu za četiri udaraljkaša i orkestar After Spring brazilske autorice francuskoga skladateljskog habitusa Michelle Agnes Magalhaes. U toj skladbi, adaptaciji djela iz 2017, bavila se daljim razvojem skladbe za sixxen, mikrotonalitetni instrument koji je 1979. izumio glasoviti grčki skladatelj (i arhitekt) Iannis Xenakis. Zvuk tog instrumenta u ovoj je verziji preuzeo prošireni set konvencionalnih udaraljki u izvedbi solista Francesca Mazzolenija, Krunoslava Benka, Luisa Camacha Monteallegrea i Andree Pedrona, zadržavajući u dvostavačnoj formi karakteristični zvuk originalnoga djela koji nešto jasniji karakter donosi u drugome stavku, prikladno podnaslovljenu Embodied. Na njega se skladno prislonila pitka i poetična partitura skladbe Springs Sande Majurec, čijoj se izvedbi u najavi nespretno prislonila aura prisutnosti tzv. „ženskog pisma“ na programu, s obzirom da je riječ o djelu izvedenu na pretprošlom MBZ-u. Premda nije riječ o narudžbi kakve autorice, u okviru „dvosjeklog mača“ koji ta tema (još) znači za umjetnice, poznato je da je u praksi postalo većim izazovom zadržati djelo na repertoaru negoli ishoditi njegovu praizvedbu, stoga je iz skladateljičine perspektive to svakako lijep uspjeh.

Priliku za praizvedbu dobio je pak narudžbom MBZ-a mladi skladatelj Matko Brekalo. Naslanjajući se na odabranu tematiku Francuske, zvučni i formalni karakter filmske glazbe koji nosi skladba Gaul otkriva i jedno od polazišta za skladbu, tematiku posljednjih dana galske kulture i njihova sraza s Rimskim Carstvom, što je prenio u zvukovnu sliku. Spona između njegova prvog simfonijskog djela uopće te prvoga velikog simfonijskog rada barda suvremene glazbe 20. stoljeća, Ive Maleca, bila je vrsna skladba za kvartet saksofona Mirele Ivičević, Goldspell, dakako u odličnoj izvedbi kvarteta Papandopulo. Na drugome izdanju MBZ-a, 1963, praizvedena je Sigma Ive Maleca, odraz primjene zvukovnog razmišljanja iz elektroničkog konteksta na orkestralni korpus, uz tada eksperimentalni kompozicijsko-tehnički pristup čiji se rezultat i danas ističe u orkestralnome kontekstu, odražavajući Malecovu tadašnju odlučnost u toj „sjajno režiranoj drami zvuka“ (S. Midžić) podjednako sjajne izvedbe Simfonijskog orkestra HRT-a.

Koncert je zaključen skladbom Denkklänge jednoga od istaknutih skladatelja suvremenoglazbene scene današnjice Raphaëla Cendoa, još jednim djelom praizvedenim 2017, ali na pariškom festivalu Présences. Raznolik, bogat i zasitan zvuk koji njeguje u skladbi za cilj nema zamišljati kakvu sliku već, kako je sam rekao, izazivati misao i zvuk, a u tubista orkestra izazvao je potrebu da jedan od najneobičnijih sola za tubu „doradi“ vlastitim, možda satiričnim, ali svakako nepredviđenim glasanjem. Taj skladatelj i pijanist prvi put gostuje na MBZ-u. Oblikovao je vlastiti pristup u skladanju koji naziva instrumentalnom saturacijom, objašnjavajući da ona „postaje potragom za animalnošću koja odbija domestikaciju, kao vrstu čežnje za oblikovanjem novih teritorija“, a upravo oblikovanje novih umjetničkih teritorija jedna je od važnih misija povjerenih Biennalu, čije se 31. izdanje nastavlja u srpnju.