Nije bilo lako biti Stjepan Radić

Ime Stjepana Radića duboko je utkano u kolektivno sjećanje hrvatskoga naroda. No kako kolektivno sjećanje, u prvom redu zbog svoje ograničenosti, složene ličnosti i pojave često svodi na nekoliko natuknica, tako i Radića pamtimo po izjavi o guskama u magli i ponajprije po atentatu u Narodnoj skupštini, što je, za razliku od prakse političkih smaknuća kod naših istočnih susjeda, za naše pojmove ipak jedinstvena pojava u novijoj povijesti.

Stjepan Radić bio je mudar političar. Bio je svjestan uloge vođe koju je ponio dvadesetih godina prošloga stoljeća i njezine prosvjetiteljske funkcije za hrvatskog seljaka, što vidimo i po njegovu ustrajavanju da na političkim skupovima HSS-a budu i žene, bez obzira na protivljenje seoskih glavešina. Posebnu pozornost poklanjao je djeci, znajući da ona nisu pasivna publika nego nositelj ranije spomenuta kolektivnog sjećanja. Radić nije podilazio narodu koji ga je birao, ali ni kruni pod kojom su se Hrvati našli nakon raspada Monarhije. Vješto je balansirao između želje plebsa i beogradskih vlasti, vodeći se pritom ipak političkim idejama za koje se zalagao. Čvrst i nepokolebljiv stav platio je životom, no povijest ga je upamtila kao jednog od najvećih vođa hrvatskog naroda.

Stjepan i Marija Radić s kćerima Milicom i Mirom i sinovima Vladimirom i  Branislavom, 1920. / Izvor Hrvatsko-češko društvo

Nedugo nakon Radićeve smrti, u prosincu 1928, njegovo ime dobio je trg koji danas dijeli ustanove izvršne i parlamentarne vlasti u nas, u što nisu dirala tri režima. Današnji Markov trg nosio je ime Stjepana Radića tijekom Kraljevine Jugoslavije, NDH i druge Jugoslavije, da bi početkom devedesetih, na veliko protivljenje obitelji Radić i dijela javnosti, bio preimenovan. Novi Trg Stjepana Radića postao je prostor ispred Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, koji, bez obzira na recentni Spomenik domovini, većina javnosti i dalje doživljava kao veliko parkiralište, dok je nekadašnjem Radićevu trgu vraćeno starije ime evanđelista Marka.

Razgovori ugodni glazbenika i povjesničara

Povijest imena Trga sv. Marka na svojevrstan način svjedoči o recepciji Stjepana Radića nakon njegove smrti. Iako je trg na kojem je središte političke moći nosio Radićevo ime, njegova obitelj doživjela je u dugom razdoblju od dvadesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća niz udaraca i pritisaka. Temeljito i opsežno svjedočanstvo o članu obitelji Radić objavila je u studenome 2020. izdavačka kuća Sandorf, i to pod nazivom Dobro ugođena politika. Priča postaje zanimljivija naglasi li se da nije riječ o bilo kojem članu obitelji Radić, nego o Stjepanu Radiću ml. (9. studenog 1928–21. ožujka 2010), pijanistu i političaru, profesoru klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i saborskom zastupniku HSS-a, imenjaku i unuku čelnika međuratne Seljačke stranke. Autori su knjige povjesničar i bohemist Marijan Lipovac i politologinja Jana Radić, unuka Stjepana Radića ml.

Na naslovnici Stjepan Radić ml. / Izd. Sandorf, Zagreb, 2020.

Knjiga koja nosi podnaslov Sjećanja Stjepana Radića ml. sastoji se ponajviše od razgovora Radića ml. i Lipovca, podijeljenih u sedam poglavlja (Djetinjstvo, U ratnom vihoru, Na udaru komunista, Glazba kao profesija, Pad komunizma i obnova HSS-a, U mirovini, O raznim glazbenim i političkim temama). No uz zanimljiv razgovor koji čini srž izdanja, knjiga donosi i brojne priloge raznih tipova – od glazbenih kritika s koncerata Stjepana Radića ml., preko izjava njegovih kolega iz glazbenog (Vladimir Kranjčević, Vladimir Krpan, Eva Kirchmayer Bilić i dr.) i političkog miljea (Zlatko Tomčić i dr.), sve do internih obiteljskih natuknica, npr. pisama i oporuke bake Marije Radić. Temeljitim i studioznim izdanjem Stjepan Radić ml. dobio je monografiju dostojnu svoga imena, koja zahvaljujući temeljitim opisima iz različitih perspektiva može poslužiti kao ogledni primjerak za buduće tiskane spomenike osobama i razdobljima.

Knjiga Dobro ugođena politika nije nastala preko noći. Razgovori tada još mlada povjesničara Marijana Lipovca s umirovljenim glazbenikom započeli su 2006, a trajali su do 2008. Prema vlastitim riječima, Marijan Lipovac posjećivao je Stjepana Radića ml. redovito svakog drugog ponedjeljka u obiteljskoj kući Radića u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu, u kojoj je 1928. umro njegov djed. Izvorna ideja bila je snimiti razgovore i oblikovati ih u zanimljivo štivo, no Jana Radić predložila je da se tekst obogati popratnim materijalom, ulomcima objavljenih članaka i glazbenih kritika, ali i razgovorima s Radićevim prijateljima i suradnicima. Ona je kao član obitelji imala jasniju sliku o djedovim suradnicima, ali i otvoren kanal do njih, a golem posao obavila je i marljivo pretražujući bogatu obiteljsku arhivu. Najdojmljiviji dio knjige ipak je britak i iskren diskurs Stjepana Radića ml., koji nažalost nije doživio konačni rezultat. Stjepan je preminuo 2010, a do objavljivanja zanimljive kronike njegova života trebalo je pričekati još cijelo desetljeće.

Kronika obitelji Radić

Knjiga Dobro ugođena politika nije samo dokument o Stjepanu Radiću ml. nego opsežna kronika obitelji Radić nakon atentata u Narodnoj skupštini. Obitelj Radić bila je svojevrstan trn u oku i ustaškoj i komunističkoj vlasti. Stjepanova udovica Marija Radić kao rođena Čehinja nije odgovarala idealu Pavelićeva režima, a eventualan skladni odnos prema totalitarnom režimu onemogućavala je i oštra Marijina narav, o čemu svjedoči detalj s mise zadušnice za njezina supruga. Naime, Marija Radić je na misi zadušnici za Stjepana Radića sjela u prvi red, što je zasmetalo državnom protokolu, koji je udovicu čelnika HSS-a zamolio da se premjesti. Marija je otišla iz prvoga reda, ali i iz crkve, odlučivši da neće prisustvovati takvu tipu političke parade. Takvih scena nije bilo nakon 1945, no pritisaka na obitelj Radić nije nedostajalo. Vlasti su nakon 1945. zatvorile Slavensku knjižaru koju je bračni par Radić osnovao 1911, što je bio i svojevrstan egzistencijalni napad na obitelj. Snažna narav Marije Radić uspješno se suprotstavljala svim pritiscima, držeći tako obitelj na okupu do smrti 1954. Upravo je Marija Radić bila glavni pratitelj svoga unuka Stjepana, nadoknadivši tako djedovu ljubav, ali i preuzevši ulogu njegovih roditelja, koji su živjeli u inozemstvu.

Naslov knjige koji aludira na poznatu Bachovu zbirku preludija i fuga vješto sažima Radićevu političku i glazbenu stranu. Uz brojne fotografije obitelji Radić dodatak je i nosač zvuka s Radićevim snimkama

Život Stjepana Radića ml. na najbolji način potvrđuje izreku da će se politika baviti nama ako se mi ne bavimo njome. Djedovo ime obilježilo je Stjepana Radića ml. i u doslovnom i u prenesenom značenju, a da pritom unuk svoga djeda nije imao priliku ni upoznati. Naime, djed Radić umro je 8. kolovoza, dok je unuk Radić rođen 9. studenoga 1928. A životni put Radića ml. bio je sve samo ne jednostavan. Nakon Drugoga svjetskog rata pokušao je utočište naći u Pragu, no uskoro je uhapšen, i to od strane JNA, što je, budući da se radi o akciji vojske jedne države na teritoriju druge države, s međunarodnopravnog aspekta vrlo dvojbeno.

Glazba kao mirna luka

Radić ml. boravio je ukupno u deset zatvora, čime je vjerojatno rekorder na našoj glazbenoj sceni. Mirnu luku u olujama prošloga stoljeća Stjepan je našao u glazbi. Klavir je počeo učiti s pet godina, a prije Svetislava Stančića, kod kojega je diplomirao na Muzičkoj akademiji, učio je kod Margite Matz, Ive Mačeka (nećaka drugog čelnika HSS-a, Vladka Mačeka) i Petra Dumičića. Stjepan Radić ml. zaposlio se kao asistent na Klavirskome odsjeku Muzičke akademije 1961, na kojem je ostao do 1995, tj. prelaska u Hrvatski sabor. Odgojio je 38 diplomiranih pijanista i predavao klavir brojnim studentima drugih odjela, a u bogatoj koncertantnoj karijeri ističu se solistički nastupi u raznim europskim državama, SAD-u, SSSR-u, Kini i Japanu.

Stjepan Radić ml. na koncu se početkom devedesetih uključio u obnovu HSS-a. Zvučno ime otvorilo mu je put prema najvišim pozicijama u stranci, no iskusni pijanist ipak se zahvalio na fotelji šefa stranke, znajući da to mjesto podrazumijeva mnogo operativnog rada, što nije bilo u skladu s njegovim godinama. Stjepan Radić ml. obnašao je dužnost saborskog zastupnika od 1995. do 2002, a bio je i potpredsjednik Sabora i počasni predsjednik HSS-a. Nije se libio kritizirati aktualnu političku scenu, a simpatije mladih stekao je kada je 1996. otvoreno stao uz prosvjednike zagrebačkog Radija 101.

Knjiga Dobro ugođena politika. Sjećanja Stjepana Radića ml. jednostavno je dobro ugođena. Naslov koji aludira na poznatu Bachovu zbirku preludija i fuga vješto sažima političku i glazbenu stranu čovjeka za kojega je Zvonimir Berković rekao da njegove „sve interpretacije djeluju autentično kao pravi plodovi zemlje“. Uz brojne fotografije obitelji Radić koje javnost u knjizi može vidjeti prvi put, dodatak je izdanju i nosač zvuka s izvedbama klavirskih koncerata Rahmanjinova (br. 2, c-mol) i Čajkovskoga (br. 1, b-mol), na kojima uz Zagrebačku filharmoniju u solističkoj ulozi nastupa Stjepan Radić ml.

Lik i djelo tog junaka, sjajno opisani u novom izdanju Sandorfa, putokaz su mlađim generacijama i podsjetnik da treba ostati svoj, čak i kada je teško, ali i da svoje mjesto pod suncem možemo izgraditi samo vlastitim trudom i zalaganjem, ma kako zvučno bilo ime koje nosimo.