Našička soba s pogledom, ona Dorina

Našička ulica blizu jarunske tržnice ničim se ne ističe. Mene s tim slavonskim gradom, 50 km zapadno od Osijeka na sjevernim obroncima Krndije, veže nekoliko mojih predavanja. No još više od tih predavanja sjećam se osobe koja mi je obojila cijeli grad. Dora Pejačević. Najviše volim ono godišnje doba kad sva vegetacija, osim one zimzelene, već nestane. U toj ogoljenosti osjećam mirise cvijeća usprkos tmurnom magličastom kišnom danu, kad se koja kapljica kiše spoji s blatom na cesti i zamasti je. Mirise si moram, dakako, dočaravati.

U Našicama (Nolko, Nolche, Negke, Nexe, Nekche, Naschitz, Vesice, Nesice) na što prvo pomislim? Nije to ni zaslužni ministar bogoštovlja i nastave Izidor Kršnjavi (1845–1827), nisu ni dva hrvatska bana Pejačevića, Ladislav (1824–1901), zapamćen po ujedinjenju Vojne krajine s Hrvatskom, i Teodor (1855–1928), otac Dorin, nesretnik kakav može biti samo roditelj koji nadživi svoje dijete, a unuka Thea imao je u ovoj kući do svoje smrti. Oba su bana bila omraženi mađaroni, pa u Zagrebu više nema njihova trga, a bio je jedan, za koji je znao moj tata i Pero Kvrgić u Stilskim vježbama (Ilički, Pejačevićev, Britanski). Dora (1885–1923), apolitična glazbenica, dragulj je u očinskom dvorcu i okolnom perivoju, kamo se rado vraćala iz bijela svijeta, sjedila u svojem paviljončiću uz jezero i promatrala hod same prirode, što je ovjekovječila u ljupkom klavirskom ciklusu Život cvijeća (1904–1905). Dakako, iz svakoga stavka širio se specifičan miris koji je valjalo dozvati u pamet: Visibabe, Ljubice, Đurđice, Potočnice, Ruža, Crveni karanfili, Ljiljani, Krizanteme. I moj ukus samo rijedak dojam bira, kao i pijanistice Ide Gamulin, koja taj ciklus svira.

Dora Pejačević ostavila je dubok trag u hrvatskoj glazbi

Dorina glazba ne bi bila kakva jest da Dora nije bila vrlo senzibilna, ali i obrazovana, a nadasve intelektualno radoznala. Prati recentna zbivanja u glazbi, ali i u književnosti i filozofiji, pa je osim svojih stihova uglazbila i one Rilkea, Karla Krausa, čak i Nietzschea. Ništa čudno što se među skladateljima našla na istom fonu s bolesnim i potkraj života rastrojenim Robertom Schumannom, s doživotno nesretnim Johannesom Brahmsom, s tragičnim Edvardom Griegom, ne sluteći da će se njihove životne priče razlikovati samo u tome što je Grieg izgubio jedinu kćer Alexandru (meningitis), dok još nije ni prohodala ni progovorila, a njezin će jedini sin Theo izgubiti majku samo mjesec dana nakon rođenja. Pobratimstvo lica u boli proteže se i na Gustava Mahlera, oko kojeg je smrt plesala stalno, dok nije uzela i njegovu curicu, a mi dobili prekrasan ciklus pjesama za alt i orkestar Pjesme mrtvoj djeci na Rückertove stihove. Tu je i melankolični uzor Čajkovski, doživotno zarobljen u vlastitim neostvarivim čežnjama, s glazbom kao jedinim spasom. Među Dorinim uzorima jedino Richard Wagner kao da strši. No samo prividno. Stameni Wagner, njemački organiziran, bio joj je uzor u većim formama, nadasve u simfoniji. Njezin Klavirski koncert u g-molu nisam imala priliku čuti u izvedbi prvog interpreta, Svetislava Stančića, ali jesam u onoj Pavice Gvozdić i, najnovije, Martine Filjak. Kad mi vid još više oslabi, ostat će mi još jedino (moja) glazba. Slušat ću sve što sam prethodno propustila.

Dvorac i perivoj, ostavši bez pravih vlasnika, a dobivši nove, nepovratno su izgubili otmjenost i finoću, kakva je često resila ljepoduhe (osigurane životne egzistencije). Današnje stanje pokazuje što smo sve kadri upropastiti. Dojam ne popravlja ni Dorina bista na pomalo secesijski urešenu postolju, premda nije iz toga doba (postavljena je 1985. o 100. obljetnici njezina rođenja i rad je Dragutina Šanteka).

Zavirit ću i u dvorac. Pejačevićeve dvorce kao da prati slična sudbina. I onaj „matični“ u Virovitici, gdje su Pejačevići i dobili plemićki naslov, i ovaj našički dijelio je prostor s gradskom knjižnicom. Iz virovitičkoga knjižnica se preselila u nove prostorije, u Našicama, kad sam ih posjetila, nisu još bili te sreće. Takvo stanje loše je i za stiješnjenu knjižnicu i za pretrpan dvorac. Ni jedna od tih ustanova ne može se razmahati svojim aktivnostima.

Na drugom su katu Pejačevići. No nisu sami. Jedna je soba posvećena zaslužnom Našičaninu Izidoru Kršnjavom, Bez njega bi i vizure Zagreba bile drukčije. Ovdje je nešto njegovih fotografija i osobnih predmeta: cigaretšpic, naočale, štap, tintarnica. Vlastitih se slika odrekao. Zato u „njegovu“ Muzeju za umjetnost i obrt danas izlažu drugi. Hrlim prema središnjoj sobi, Dorinoj. Nasred sobe još stoji njezin klavir. Portret s violinom pod rukom, rad slikara Maksimilijana Vanke (1917), kakav je njezin sin Theo von Lumbe (1923–2012) darovao 2011. Modernoj galeriji u Zagrebu. Mislim o tom nesretnom dječaku koji je izgubio majku mjesec dana nakon rođenja kako živi u djedovskoj kući i sluša čudan jezik sobarica i kuharica, koji će po svoj prilici brzo i zaboraviti, no možda mu u uhu još neko vrijeme ostane ta jezična smjesa cvrkutavih zvukova, ali bez razumijevanja. Kao Canettiju. Iz ove sobe s pogledom gledam ono što je i Dora nekoć gledala. Ti me pogledi uvijek spajaju s prethodnicima.

U dnu parka nasuprot gradskom groblju stoji kapelica Pejačevića. Zapravo kripta, u kojoj Dora nije željela biti. Grob joj je tik uz kapelicu, ali odvojen od nje. Sama je. Stojim kraj njega u jedan lijep prohladan dan kad mraz još ne štipa za nos, ali ne treba ni stalno brisati znoj s lica. Kao neki svoj dug Slavoniji, u hotelskom restoranu jedem riječnu ribu s pogledom na žuti dvorac. Kiša padne pa stane, vlaga i miris trulog lišća uvlači se u nosnice. Jedem polako, nekako otmjeno. Cijele Našice stanu mi u jednu sobu. Dorinu.