MOTOCIKLI

Jedan moj znanac nedavno se vratio iz Afrike, pa mi je pripovijedao o dojmovima s putovanja. Govorio je o tome kako naši ljudi imaju krive predodžbe o tome kontinentu, a kao primjer naveo je ono što obično mislimo o tamošnjem živom svijetu. Ne treba se – tako je tvrdio – u Africi bojati velikih životinja, nego malih. Slon ili nosorog neće ti ništa ako ih ne diraš, a isto tako ni lav ili bivol; ali male životinje, poput raznih glodavaca, a osobito poput kukaca, stalno su negdje u blizini, stalno napadaju, i to je opasno. Moj je znanac zaključio kako su u Africi životinje to opasnije što su manje, pa je završio izvještaj raspredajući o komarcima i o amebama što ih oni prenose.

A meni su, dok sam ga slušao, istovremeno pala na um dva pojma koja – barem prividno – nisu imala nikakve veze s onim što je on govorio. Jedno je bio promet, a drugo cirkus. To me je i sama iznenadilo, pa sam zato, kad sam se rastao od toga svog putopisca, počeo mozgati što me je navelo da se sjetim baš prometa i cirkusa.

Odmah sam odbacio razne prizemne asocijacije, poput one da naš promet ponekad nalikuje na džunglu, a ponekad na cirkus, i da se i svi mi u ulozi vozača često ponašamo kao divlje zvijeri. Već mi je nešto logičnije zvučalo kad sam se sjetio da se sudionici u prometu – naime vozila – mogu usporediti sa životinjama, među kojima su opet neke velike, a neke male. Šleperi nesumnjivo nalikuju na slonove, jer jednako su tako tromi i dobroćudni, ali i opasni, dok osobni automobili nalikuju na stoku krupnog i sitnog zuba. U toj bi klasifikaciji onda bicikli imali ulogu komaraca, a motocikli ulogu nekih malo krupnijih insekata, recimo stršljena ili bumbara.

A to me onda navelo i da razaberem zašto mi je uz promet odmah pao na um i cirkus. Razlog je bio u tome što sam ja u djetinjstvu divlje zvijeri viđao gotovo isključivo u cirkusu, jer sam živio u malome gradu u kojem nije bilo zoološkog vrta. Ali onda sam zapazio da me na cirkus podsjećaju samo neka vozila, dok kod drugih ne vidim tu povezanost. Osobito mi se često cirkus vraćao u sjećanje onda kad sam stao razmišljati o motociklima.

Sjetio sam se, naime, da su oni u moje vrijeme bili važna cirkuska – pa i vašarska – atrakcija, i da je oko njih svagda lebdjela nekakva aura pustolovine i akrobatike, čak i onda kad su služili kao najobičnije prijevozno sredstvo. Jer cirkuske točke često su se izvodile upravo uz pomoć motocikla.

Bila je ondje, recimo, vožnja u bačvi. Platili biste neki sitan iznos, i onda bi vas pustili da gledate. Bačva je bila golema, promjera možda i sedam-osam metara, i isto toliko duboka, a zapravo i nije bila bačva, nego rekvizit specijalno priređen za tu točku. Na dnu toga prostora motociklist bi počeo voziti u krug, a onda, kako bi dobivao na brzini, popeo bi se na zid i stao po njemu juriti i uspinjati se, stižući ponekad i nadohvat ruke do gledalaca. Centrifugalna sila omogućavala mu je da vozi po okomitoj površini, i to je bilo zaista uzbudljivo, pogotovo zato što smo znali da se ponekad – rijetko, doduše, ali ipak – događa da motociklist izleti iz bačve, a to ga je moglo stajati i života. Moglo je, doduše, stajati i nas gledatelje, ali to nam tada nije padalo na pamet.

Tu akrobatsku, da ne kažem cirkusku crtu motocikli su zadržavali i onda kad su služili u sportske svrhe. Bio je, recimo, spidvej, gdje su motori vratolomno vozili u krug po pisti, a bila je i utrka motocikla s prikolicama, gdje bi suvozač cijelim tijelom visio iz prikolice, kako bi uspostavio ravnotežu i omogućio vozaču da velikom brzinom uleti u zavoj. I na današnjim motociklističkim utrkama vrijedi nešto slično, kad vidite koliko se oni vozači nagnu i kako je to opasno, pa je zato motocikl ostao omiljenim rekvizitom za razne akrobatske točke: uz njegovu pomoć preskaču se nizovi autobusa, prolijeće se kroz užarene kolute i izvodi se stotinu drugih zanimljivih stvari.

I zato se meni čini da na motociklu svagda ostaje taj biljeg cirkusa i akrobacije, i da se on – koliko god se mi trudili – ne može toga biljega otresti. A kad mi se to razjasnilo, postalo mi je nešto očitije i zašto na našim cestama motociklisti voze onako kako voze, tjerajući sve vozače – uključujući i mene – da na sjedalima svojih automobila poskakuju od bijesa i da mrmljaju psovke za koje prije nisu ni znali da su im poznate.

Jer motociklisti voze kao da su u cirkusu i kao da se od njih očekuju akrobacije, ili barem tako kao da su oni nešto drugo nego ostali sudionici u prometu. Kao da su povlašteni i imaju veća prava nego svi mi drugi. Ta se njihova bahatost očituje ponajviše u tome što lako i bez prethodnoga upozorenja mijenjaju uloge: čas jesu obična vozila, a čas opet nisu. Jer, onda kad im to odgovara, vozači motocikla – recimo, mopeda što na stražnjem sjedalu imaju kutiju u kojoj dostavljaju hranu – namjestit će se na sredinu prometne trake, i voziti svojih trideset ili četrdeset kilometara na sat (jer brže i ne mogu), tjerajući čitavu kolonu iza sebe da ide njihovom brzinom. I, ne možete im ništa, jer motorkotač je vozilo isto kao i automobil, pa ima i ista prava.

Ali to pravilo vrijedi samo do semafora, a ondje se dokida. Ako recimo na semaforu čeka desetak automobila, motocikl odjednom odbacuje ulogu vozila i pretvara se u nešto što ni vrag ne zna definirati: progura se, naime, između onih automobila, stane na čelo kolone i prvi ulazi u križanje kad se upali zeleno svjetlo. I, dakako, opet diktira tempo i nervira vozače iza sebe.

A kakvi su motociklisti što se tiče prometnih pravila i propisa, o tome je bolje i ne govoriti. Naime, niti se oni drže ograničenja brzine, niti pale žmigavce, a odjednom vam se pojave u mrtvom kutu kad nema nikakvih izgleda da ih opazite. Sto puta sam se već preznojio kad sam za dlaku izbjegao takva manijaka, misleći što nam se obojici moglo dogoditi zbog njegova neopreza.

A taj neoprez tipičan je za obje kategorije vozača motora. Kažem obje, jer ima ih doista dvije. Jedni su vozači tih motorčića uvijek dobre volje, nasmijani, pa zvižde i pjevaju, jer njima je promet nekakva šala i zafrkancija, baš kao što je i artistima u cirkusu njihov posao čisto zadovoljstvo. Drugi su, naprotiv, ljuti, ogorčeni i svagda spremni na svađu, kao da je za njih vožnja na motoru nekakva kazna i poniženje. Oni prvi voze motor zato što to vole, pa im je sve dobro, a ovi drugi zato što moraju, jer nemaju auto i mrze sve nas koji imamo, te traže priliku da se s nama sukobe i da nas optuže kako ih ne uvažavamo dovoljno.

Ukratko, oni prvi vozači znaju ili slute da je motocikl cirkuski rekvizit, pa ga tako i koriste; oni drugi vjeruju da je on vozilo, i ljute se kad vide kako ponetko misli da nije. Ili, ako hoćete ovako: ako je promet usporediv sa životinjskim svijetom, onda je motocikl insekt i ništa drugo ne može biti, samo što jedni ljudi to znaju, a drugi ne znaju. To je i razlog što neki nastoje pobjeći iz toga statusa, pa nabavljaju goleme i skupe motocikle, koje onda i zovu zvijerima. I to je razlog što svi mi ostali, koji to gledamo sa strane, dobro znamo da ni među njima nisu najopasniji oni veliki, nego oni mali. Baš kao i u životinjskom svijetu.