Maestralno o bizarnome

Znak dobre i rado čitane književnosti može biti i zanimanje čitatelja s raznih kontinenata za neko djelo. Djela autorice Olge Tokarczuk prevedena su do danas na pedesetak jezika, na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski, arapski, turski, kineski, korejski, japanski, efarsi, hindi i brojne druge, a hrvatski čitatelji prozne knjige poljske autorice, književnice, scenaristice, feljtonistice, psihologinje, sveučilišne nastavnice i društvene aktivistice, Bjegune i Knjige Jakubove te Bizarne pripovijesti, koje upravo prikazujemo, zahvaljujući uzornome, tečnome, leksički bogatome i sintaktički izvrsno narativno baždarenu prijevodu s poljskoga Mladena Martića i agilnom izdavaču Frakturi mogu čitati na hrvatskome gotovo kao na izvornome jeziku.

Olga Tokarczuk napisala je Opowiadanie bizarne, jedinstvenu zbirku raznovrsnih proznih struktura i tema, godine 2018, iste one kad je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Uvijek svježa i nova, drukčija i intrigantna, čini se da autorica u Bizarnim pripovijestima lucidno i ludistički spaja otvoren, avanturistički pripovjedni duh Bjeguna i sklonost istraživanju povijesnih i biblijskih tema i osobnosti iz Knjiga Jakubovih, ali i unosi proznu mizanscenu fantastičnih priča, npr. onih iz devetnaestoga stoljeća Edgara Allana Poea (što zapaža i Pawel Cybulski) te sjajnoga i slojevita, neizmjerna bunara iznimne i vehementne poljske književnosti.

Prev. s poljskog Mladen Martić,
izd. Fraktura, Zaprešić, 2021.

Deset pripovijesti u knjizi se Olge Tokarczuk u hrvatskome prijevodu prostiru na dvije stotine i četrnaest stranica. Da nismo znali da su objavljene prvi put na jeziku izvornika prije tri godine, bili bismo uvjereni da su nastale za vrijeme pandemije 2019, 2020. i 2021. Te proze, naime, usidruju se u bolne i tužne promjene svijeta i svemira s kojima se danas susrećemo, uključujući teške bolesti, smrti, nepredviđene odlaske, ratove i neodredive i zdravom razumu nedohvatljive pojave koje se upravo kotrljaju svijetom, preokrećući značenje života na periferiji beskraja, u mogućoj dalekoj i udaljenoj pozadini koju smo davno čitali u Zarobljenom umu: dok Czesłav Miłosz povezuje staljinizam s političkom manipulacijom, s asocijacijama na Witkiewiczev roman u kojemu se kao junak pojavljuje mongolski filozof po imenu Murti Bing te zaključujući da ljudi žive zahvaljujući daru povijesne formacije u kojoj su se stjecajem okolnosti našli, Olga Tokarczuk ne objašnjava uzroke čudnovatih događaja, često pitajući čitatelje da završe njezine priče i odrede im uzroke.

Prva bizarna pripovijest, Putnik, koju pripovijeda pripovjedačica u prvoj osobi jednine, ne slučajno otvara knjigu strahom, tj. pričom koju, u predavanju naratorskoga glasa i stasa, poput pripovjedača u Boccacciovu Dekameronu, govori susjed u zrakoplovu za vrijeme noćnoga leta – o čovjeku koji se pojavljivao u njegovoj sobi za vrijeme ranoga djetinjstva i ponovno u zreloj dobi, a u kojega nitko osim njega nije vidio niti vjerovao da postoji.

Druga pripovijest, Zelena Djeca, smještena je u 17. stoljeće, a pripovijeda je liječnik koji je došao u Poljsku na poziv Marije Ludwike Gonzage, kraljevske supruge Jana Kazimierza, poljskoga kralja, da bi preuzeo mjesto kraljevskoga medikusa i upravitelja kraljevskih vrtova. William Davidson, Škot koji potječe iz Aberdeena i koji je u Francuskoj bio kraljevski botaničar i znanstvenik, u srednjoeuropskoj se zemlji susreće s ratom i ozljedama te, ostavljen u Volinju, upoznaje neobičnu, Zelenu Djecu, pokušavajući utvrditi uzroke njihova čudnoga ponašanja i izgleda do trenutka otkrića nove zemlje obasjane mjesečinom. Način pripovijedanja i obraćanja čitatelju podsjetili su me na pikarske romane i Cervantesova Don Quijotea.

U Zimnici u trećoj se osobi jednine pripovijeda o osudi umrle majke nad lijenim sinom, a nagomilavanje predmeta i izgled prostorija otvaraju usporedbe na Gogoljev Nos i na Ionescovu dramu Nosorog. Šavovi pripovijedaju priču od trenutka kad je „gospodin B., iskobeljavši se iz postelje, otapkao kao obično u kupaonicu“ do traženja odgovora imaju li čarape šavove do ponovnoga sna, s naznakama Kafkina proznoga svijeta.

Jedna od najdojmljivijih pripovijesti, Posjet, prikazuje život četiriju žena, Lene, Fanije, Alme i pripovjedačice i jednoga djeteta, s imenom Trogodišnjak, u istoj zajednici, u egotonu, pravila ponašanja tzv. egona i dolazak susjeda „u dva“, potpuno istih. U intrigantnom se pripovijedanju s nizom duhovitosti i izbrušenih prikaza ženskih i muških otuđenih karaktera i svakodnevice nameće moguća daleka usporedba s Ionescovom Ćelavom pjevačicom.

Istinita priča donosi apsurd današnjih tzv. znanstvenih svjetova, kad profesor dolazi u neimenovani grad na konferenciju i pokušava pomoći ženi koja je pala s pokretnih stuba. U Srcu govori se o čovjeku koji presađivanjem srca mijenja i identitet. U Trans­fugiju pripovijeda se o osuđenima na kraj života, u Brijegu svih svetih o najčudnijem mogućem ritualu u Švicarskoj, a u Kalendaru ljudskih blagdana o povezanosti sjećanja s tijelom.

Ova neodoljiva knjiga poljske nobelovke rastvara sjećanja na klasična djela svjetske književnosti istodobno otvarajući nove, svježe i otkačene poglede, pune života i radosti stvaranja. Proza o prijelomnim trenucima ljudskih i života civilizacije, maestralno ispripovijedana, pruža nevjerojatan, pravi i istinit užitak u čitanju bizarnih događaja koji su postali i ostali stalnim dijelom naše svakodnevice od najstarijih prošlosnih dimenzija do danas, u vremenu od K. i P.