KAZALIŠTE IZDVAJA

Nina Raine, Consent, National Theatre

Ninu Raine, istaknutu englesku dramatičarku i redateljicu, hrvatska je publika upoznala prije osam godina, kada je ažurni Teatar Exit uprizorio njezinu tada svježu i nagrađivanu dramu Plemena. Consent (Pristanak) drama je s temom silovanja – pripadnica niže engleske klase, Gayle, optužuje znanca da ju je u noći sestrina pogreba silovao u vlastitoj kući.

Scena iz predstave Consent / Johan Persson

Raine u drami kritizira, prikazuje, analizira, ali ne optužuje i ne osuđuje. To čine njezini likovi pokazujući kako nitko od njih/nas nije ni kriv ni nevin. Autorica je i publiku uvukla u igru, dodijelivši joj uloge i porote i suca, a scenografkinja Hildegard Bechtler postavila je scenu u središte svojevrsne arene.  Redatelj Roger Mitchell odlično je vodio glumce kroz savršeno napisane uloge. Pristanak Nine Raine u izvedbi londonskog National Theatrea ne pristaje na šutnju, već postavlja brojna važna pitanja – što je nevjera i gdje točno počinje; što razlikuje zakon i pravdu; koliko zločini i zločinci utječu na odvjetnike; postoji li empatija; mogu li se žrtve silovanja okoristiti njime…

Tennessee Williams, Mačka na vrućem limenom krovu, ­Young Vic Theatre

Slavni Australac Benedict Andrews Mačku na vrućem limenom krovu postavio je prije četiri godine podigavši veliku prašinu među ljubiteljima kazališta izborom zvjezdane Sienne Miller za ulogu Maggie.

Plakat predstave / Izvor Young Vic Org

Pokazalo se međutim da je Andrews kao glumački redatelj koji se ugodno osjeća među klasicima poput Williamsa, Čehova, Shakespearea, čija je djela često režirao, dobro znao što radi. Mačka na vrućem limenom krovu Tennesseeja Williamsa savršeno funkcionira u 21. stoljeću kao satira ljudske pohlepe, pretencioznosti i vulgarnosti. Tu na scenu stupa Andrewsov odličan izbor glumaca, u prvome redu Sienne Miller kao Maggie i Jacka O’Connella kao Bricka.

Glavni lik jest Brick, neostvareni homoseksualac, zarobljen u nesretnom braku sa ženom koju ne voli. U Velikoj Britaniji 21. stoljeća homoseksualnost više nije problem. Utoliko ovaj odličan tekst gubi na aktualnosti i zanimljivosti.

Terence Rattigan, The Deep Blue Sea, National Theatre

Navodno je klasik suvremene britanske drame Terence Rattigan svoju dramu The Deep Blue Sea napisao neposredno nakon smrti svog ljubavnika. Tugu zbog gubitka drage osobe pretočio je u jednu od najboljih drama 20. stoljeća, napisavši briljantnu psihološku studiju o destruktivnoj snazi ljubavi.

Scena iz predstave Deep Blue Sea / Richard Hubert Smith

Ljubav je nesretna, žena je ostavljena, a sve se događa u Velikoj Britaniji nakon Drugoga svjetskog rata. Englezi vole Rattigana i često ga postavljaju, a ja sam pogledala odličnu obnovu Dubokog plavog mora koje je na scenu National Theatrea, nakon Karela Reisza 1993, prije pet godina ponovno postavila Carrie Cracknell.

Predstavu s kraja prošlog stoljeća nisam gledala, ali Duboko plavo more iz 2016. sa slavnom i nažalost odnedavno pokojnom Helen McCrory vrijedno je online gledanja.

Upravo je zvijezda kultne TV-serije Peaky Blinders zablistala na pozornici National Theatrea, donoseći Hester kao modernu Anu Karenjinu. Njezina je Hester nova žena, izašla ispod ratnih ruševina, koja nakon neuspješna samoubojstva zbog ljubavnog brodoloma izabire život i samostalnost. Prikaz poslijeratne Velike Britanije hoperovski je u zeleno-sivim tonovima te prozirnim zidovima oživio scenograf Tom Scutt.