Kamov u operi

U danima kad su naslovnice portala i tiskovina preplavljivale informacije o Euroviziji u Rotterdamu, kad se svijet radovao ponovnoj pobjedi domovine glazbe, Italije, nakon trideset godina i jedine Eurovizije u Zagrebu, u drugom je planu prolazila vijest o stvaranju nove opere u Rijeci. Ne navodimo ta dva podatka u istoj rečenici tek iz sklonosti senzacionalizmu. Pobjednička pjesma grupe Måneskin u stilu alternativnog rocka s tekstom zgođušnog Damiana Davida, koji poziva na različitost, svojstvenost i izvornost, prava je opreka mainstream popu prevladavajućem na toj glazbenoj priredbi, u milijun varijanti anglosaksonskih imitacija.

Podudarnost slobodnog duha usmjerava nas na lik i djelo jednog od najvećih hrvatskih književnika svih vremena, koji je svojedobno rušio konvencije i protivio se sustavima. Njegov nevelik ali moćan opus pjesama, drama, novela, eseja i romana svjedoči o iznimnom talentu književnika koji je nažalost umro nedugo nakon 24. rođendana. Riječ je o Janku Poliću Kamovu, genijalnom buntovniku čiji je duh izvirio iz „isušene kaljuže“ (naslov jedinog Kamovljeva romana) ovog pandemijskog apokaliptičnog doba kako bi nas učio promišljanju, ironijskom odmaku i individualizmu kroz zaboravljeni, dosad neuglazbljeni operni libreto.

Autograf notne skice Milutina Polića za operu Kad slijepci progledaju na libreto Janka Polića Kamova / Ustupio Zoran Juranić

Počast tom iznimnom umjetniku i njegovu rodnom gradu dao je akademik Zoran Juranić, kojemu je HNK Ivana pl. Zajca kao najuglednijem skladatelju iz Rijeke i najplodnijem živućem hrvatskom opernom majstoru uputilo narudžbu za novu operu, kojom je okrunjena produljena sezona Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. Juranić je došao na briljantnu ideju da uglazbi libreto što ga je prije petnaest godina akademik Nedjeljko Fabrio pronašao u ostavštini Jankova brata Nikole Polića i dao objaviti. Riječ je o predivnom tekstu koji poetskim tonom i rimama priziva glazbeno oblikovanje, a književnik ga je napisao na zamolbu svojega brata, skladatelja Milutina Polića (potjecali su iz imućne riječke obitelji u kojoj je rođeno čak četrnaestoro djece).

Josip Moretti Zajc, Milutin Polić, oko 1908.

Ustupio Mladen Urem

Godine 1907. Janko i Milutin žive zajedno u Veneciji, tom gradu makabrističke umjetnosti, gdje Milutin studira kompoziciju i već je od „obiteljskog sponzora”, starijeg brata Vladimira, primio svezak teksta drame Marijana Derenčina Slijepčeva žena. To je Janku poslužilo kao predložak da u specifičnom stilu kroz okosnicu radnje izrazi svoje egzistencijalističke misli i promišljanja ljudskih ponašanja i emocija. I Milutin je umro prerano kao i Janko i nije stigao napisati operu; ostavio je za sobom tri skice koje su obilježile Juranićev stil u djelu: modernizam s neoklasičnim ritmizacijama poput ranog Stravinskog i Prokofjeva desetljećima poslije, s referencijom na ekspresionizam u Europi onoga vremena te djela koja su tek sazrijevala u glavama Richarda Straussa, Schoenberga i Berga.

Janko Polić Kamov

Od tri, dvije Milutinove skice čak se citiraju, prva već u prologu opere, gdje se pjeva i na druge stihove Janka Polića Kamova i njegovih suvremenika poput A. G. Matoša. Tu Juranić mimo libreta ubacuje u operu samoga Janka – mizogin lik kojeg pjeva žena, čime publiku uvodi u specifičan tijek misli i ozračje. U nastavku razrađuje bogatu orkestraciju nad kojom sigurno lebde pjevne vokalne linije kroz proširenu tonalitetnost koja traži vrsne sluhiste vokaliste. Okosnicu radnje čini ljubavni trokut između žene Maje, njezina slijepog muža Ive i njegova prijatelja slikara Roberta, koji Maju zavodi dvosmislenim opisima krajolika.

Nakon što uz pomoć opsesivne majke Ivo otkrije flert, ubija prijatelja, premda se Maja – rastrgana između dužnosti i strasti – na kraju odluči ostati uz muža. Ono što ovako ispričano djeluje kao siže tipičan za verizam – takva je primjerice Cavalleria rusticana, koju je Janko Polić Kamov vjerojatno gledao u talijanskim opernim kazalištima – njegov je libreto daleko od ikakva realizma, utopljen u ironijska filozofska promišljanja mladoga pjesnika. Opera u prvome planu ističe Kamovljevu riječ (zato se i zove Opera po Kamovu, iako je Kamovljev originalni naslov libreta Kad slijepci progledaju), a onda pridruženom joj glazbenom potkom prepoznaje njezinu skrivenu muzikalnost.

Nakon operne farse Govori mi o Augusti (1999), operne sapunice Pingvini (2007) i operne fantazije Posljednji ljetni cvijet (2013), Juranić ostvaruje svoju najuspješniju operu, koja zaslužuje epitet remek-djela i preporuku opernim ljubiteljima. Nadovezujući se na glazbene stilove s početka 20. stoljeća kao da premošćuje jaz koji je kroz stoljeće učinila avangarda udaljivši glazbu suvremenosti od šire publike te postiže kontinuitet koji povezuje naše doba sa stilom glazbe prije radikalnog prekida s tradicijom. Postiže upravo vagnerijanski tip cjelovitog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk) u sinkretičkom spoju svih umjetnosti zahvaljujući angažmanu svoje stare prijateljice iz – Italije. Caterina Panti Liberovici, rodom iz Torina, već je deset godina stalna redateljica Frankfurtske opere, a za ovaj se projekt u Rijeci dobro uputila u cjelokupno Kamovljevo stvaralaštvo i produkciju obukla u „ištipanu hartiju” (naslov Kamovljeve zbirke pjesama).

Na sceni se u pozadini nazire kompletan orkestar Riječke opere s dirigentom-skladateljem iza čijih se leđa odvija radnja pred golemim papirom, a u papirnate su kostime odjeveni i svi likovi prema ideji kostimografkinje i scenografkinje Caterine Botticelli. Redateljica u tekstovima svih likova prepoznaje Kamova, ne samo Paje kojega on ciljano ubacuje u priču kao svoj alter ego. Svatko je svojevrsna emanacija Kamova, svima je riječ sredstvo, a pero oružje, simbolički i doslovno.

Posebno je uspjela scena kada zavodnik Robert trga papire s Majine raskošne krinoline s kojih čita stihove. Visokoestetizirani vizual donosi crno-bijeli plan na kojemu se neprestano ispisuju riječi Kamovljevim rukopisom (efektna videoprojekcija Valentine Volpi), dok kontrast (crvenu) donosi krv na papiru i jabuka u čaši ljubavnika. Uspjehu praizvedbe pridonijeli su najbolji operni pjevači s ovih prostora do kojih se moglo doći: prvi put u Rijeci gostovao je naš u svijetu proslavljen bas-bariton Goran Jurić (Pajo), kao i slovenska lirska sopranistica s karijerom u Njemačkoj Mojca Bitenc (Maja), dok se riječki operni ansambl isprsio svojim najboljim kadrom (tenor Domagoj Dorotić kao slijepac Ivo, bariton Robert Kolar kao njegov prijatelj Robert, i mezzosopranistica Ivana Srbljan kao majka Ana). Sve ih, osim Kolara, povezuje studij u klasi sopranistice Vlatke Oršanić, koja je u liku Janka u prologu pružila cijeloj izvedbi ujednačen ton i tehniku pjevanja.