Kako ćemo živjeti zajedno?

Malo je tko u srpnju 2019, kad je predsjednik Venecijanskoga bijenala Paolo Baratta predstavio glavnog kustosa arhitektonske izložbe za 2020. Hashima Sarkisa, uvidio avangardu i proročanski naboj u njegovu osnovnom pitanju – Kako ćemo živjeti zajedno? Ugledni libanonski arhitekt i sveučilišni profesor istaknuo je pritom važnost revizije prostornog ugovora jer „u kontekstu rastućih političkih podjela i ekonomskih nejednakosti, valja arhitekte pozvati na promišljanje prostora u kojima možemo živjeti zajedno“. Iako izazovan, globalni kontekst prije pandemije kroz optiku se sadašnjeg trenutka čini mnogo jednostavnijim, a svjetsko je zatvaranje kao posljedicu imalo i prvo odgađanje Venecijanskog bijenala u njegovoj šest desetljeća dugoj povijesti za svibanj 2021.

Hrvatski paviljon naslovljen Togetherness / Togetherless službeno je otvoren 21. svibnja, samo dan uoči službenog otvaranja najveće platforme koja će ove godine promicanju vidljivosti umjetnika, arhitekata, kustosa i njihovih timova pridonositi do 21. studenog, a njezini odjeci i mnogo duže. Shvativši već i prije izbijanja pandemije Sarkisovo pitanje vrlo ozbiljno, povjerenik ovogodišnje delegacije, riječki arhitekt, autor brojnih međunarodnih projekata i sveučilišni profesor na zagrebačkoj Arhitekturi Idis Turato oko sebe je okupio interdisciplinarni tim sastavljen od arhitekata, dizajnera, kulturologa, sociologa i povjesničara umjetnosti pa su se u njemu, uz Idu Leko-Križaj, našli i Morana Matković, Davor Mišković, Ivan Dobrotić, Maša Poljanec, Jana Horvat, Leo Kirinčić i Renato Stanković. Tim je, u svojoj srži, prilično „riječki“, a takva je i aplikacija filozofskih koncepata iza Sarkisova pitanja na hrvatski odgovor.

Autorski tim paviljona i kurator Idis Turato / Snimila Maja Bosnić

Odgovor je, zapravo, samo uvjetno rečeno takav jer, kao što su povjerenik Idis Turato i kustosica izložbe Ida Leko-Križaj nekoliko puta naglasili, odgovora kao i zaključka zapravo i nema. Podcrtali su to i na samu svečanom otvaranju kojem su, uz ostale visoke uzvanike, prisustvovali i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i riječki gradonačelnik u odlasku Vojko Obersnel. Prikazavši koncepte u kojima dubinskog i jednoznačnog zaključka nema, članovi tima dali su zapravo izvanredan odgovor; na svijetu je stalna samo mijena i da bi se na nju odgovorilo, valja se s njom neprekidno iznova suočavati. No pokazali su i da se odgovori ponekad kriju u zaronu u davniju ili nedavnu prošlost, a mikrokonceptualna rješenja ponekad su vrlo lako prevodiva na razinu makrokoncepta.

Naime, još prije pet godina, promišljajući riječku kandidaturu za titulu Europske prijestolnice kulture, Idis Turato je s Idom Leko-Križaj i tadašnjom prorektoricom riječkog Sveučilišta Snježanom Prijić-Samaržija osmislio laboratorij za promišljanje grada, danas akreditiran kao sveučilišni program Delta lab. Shvatio je da se Rijeka, kao bivši industrijski grad, nalazi u svojevrsnoj identitetskoj krizi, da još spava i pokušava se pronaći, a s vremenom je osvijestio činjenicu da slično traganje prolaze i drugi gradovi s industrijskom pozadinom. Temeljnim je pitanjem postavio određivanje pojma zajednice i načina života u gradovima koje, shvatio je, s dolaskom pandemije prestaje biti samo pitanje gradova s industrijskim nasljeđem i postaje pitanje svih većih svjetskih zajednica.

U venecijanskom Arsenalu postavljen Paviljon, težak osam tona, rezultat je, nastavak ili svojevrstan zaključak dviju izložbi prikazanih za vrijeme EPK; „Rad je mrtav, živio rad!“ kojom je u sklopu programskog pravca Dopolavoro promišljana budućnost i politika rada i Fiume Fantastica o fantastično nevjerojatnoj povijesti grada. „U Rijeci smo“, kazao je Turato otvarajući Paviljon u Veneciji, „postavili deset paviljona, a sada u Veneciji postavljamo jedanaesti, kao nekakav zaključak.“

Vodeći posjetitelje izložbom, Ida Leko-Križaj istaknula je da su 2019. krenuli s namjerom da naprave „analogno iskustven proces“, a intenciju da kroz paviljon stvore arhitekturu razrađivali su na dvije razine. Na prvoj je to odnos pojedinca i zajednice, manifestira se kroz tri elementa; pod kao baza, stup i krov kao krov nad glavom kao i krov zajednice, ono što okuplja pojedince. Pitanje krova, istaknula je, ujedno je i pitanje stvaranja zajednice, a pitanje prostora samoće kontekstualizira se kroz drugu razinu, tipično riječki, jer kao prostor stražarnice služi prostor starog bunkera, nekoć međe na granici Sušaka i Fiume, danas najrječkiji eksponat. Također, krov konstrukcije zapravo je obrnuta barka izrađena od fiberglasa, a u prostoru paviljona nalaze se i fragmenti broda izgrađena u Trećem maju, što pridonosi propitivanju odnosa prošlosti i sadašnjosti, fragmenata i cjeline.

Važan naglasak ove je godine stavljen i na pitanje digitalnog u promišljanju prostora pa tako i hrvatski paviljon, osim što prvi put ima Instagram-profil, poziva stvarne ali i virtualne sudionike da uz pomoć aplikacije Playground sami od ponuđenih artefakata stvaraju svoje prostore, a kreacije dijele.

„Međunarodne su bijenalne izložbe glavna pokretačka snaga u prezentiranju, promicanju i promišljanju umjetničkih tendencija“, istaknula je na otvaranju ministrica kulture, a kolika je važnost Bijenala, svjedoči i sudjelovanje 61 zemlje. Njihovi nacionalni projekti pokušavaju predstaviti vizije održivosti, očuvanja, kvalitetnijih javnih prostora i zajedništva. Koji će se od njih 30. kolovoza okititi Zlatnim lavom, možda je i manje važno. Važnije je da, premda univerzalna odgovora nema, svi do njega pokušavaju doći. Zajedno.