Gibran o Isusovim riječima i djelima

Petnaestoga svibnja u splitskom GKM-u gledali smo i slušali glumca Belmonda Milišu kako u rijetko viđenoj scenskoj formi iznosi svoja promišljanja o biti poruke Isusa Krista i vjerskim temama koje mu već desetljećima zaokupljaju pozornost. U režiji je satkao elemente drame, motivacijskih govora, razmatranja i propovijedi povezujući sa svojim propitivanjima devet likova, Isusovih suvremenika, kako ih donosi libanonsko-američki pjesnik i mistik Khalil Gibran (1883–1931) u knjizi Isus, Sin čovječji (1928), lirski čista i pristupačna izraza. Glumac i redatelj te diplomirani teolog zadržao je naslov pjesnikova djela za ovo skazanje, koje u jednostavnoj sceni – jedna sjedalica za likove u igri svjetla i zvuka, prazna je kada nastupa glumac s osobnim religijsko-filozofskim nizovima, zadire u dubinu izvorna religijskoga iskustva. GKM s mogućnosti uključivanja publike pitanjima najavljuje put k otvaranju dijaloškog oblika kazališta.

Belmondo Miliša u predstavi kao redatelj i glumac zadire u dubinu izvorna religijskoga iskustva / Snimio Ivan Gudić / GKM Split

Ulascima u nosive teme oprosta, ljubavi prema neprijatelju, licemjerja, vezanosti uz zemaljske vrijednosti, odnosa prema duhovnim stvarnostima, prema čistilištu, glumac je siguran, iskren, vrijedan istraživač biblijskih, filozofskih i književnih izvora. Nadahnuto govori, prepletene su misli s pitanjima o postojanju, poruci mira i ljubavi.

Zahvaljujući vještini Siniše Čovića bijelim, crvenim, plavim, ljubičastim svjetlom pratimo likove iz Gibranova pera, dok je scena osvijetljena kao i gledalište kada Miliša izriče svoj tekst. Tihom, tajnovitom i poticajnom glazbom Tomislav Topić prati promjenu svjetla i narav likova. Ogoljenost pozornice ističe riječi, ocrtava ih prilagodljivom prazninom kada glumac ulazi u lik, naglašavajući majstorima svjetla i glazbe njegov redni broj i ime.

Prvi je lik Isusova baka Ana, koju glumac predstavlja toplim tonom glasa, postiže bliskost i sjetu. Zadivljenosti i povjerenju učenika Filipa dok govori o Učitelju suprotstavlja se iskaz farizeja, kojem Isusova pojava potresa ustaljeni raspored života, poznato i sigurno učenje koje ne propituje, ne dira u srce kao to novo, zbunjujuće potkrijepljeno starozavjetnim proročkim riječima. U svakom naraštaju moguće je naći jednake obrasce svjetonazora, skladne u nepromišljanju, brzopletom odbacivanju i osudi izrasloj iz mržnje prema Svetom i Dobrom, na žalost onih „ludih, slabih i prezrenih ovoga svijeta“ koji poruku primaju blago i ponizno. Jedan od likova je ugledan čovjek kojem su u kući vrata i prozori izrađeni Isusovim rukama najbolji dio namještaja. Ili bogataš, kojemu nije jasno zašto bi on trebao prodati sve i poći za Isusom, hoće li on onda prositi od bogatih, umjesto da drugi prose od njega? Glumac pokazuje izniman osjećaj za ulaženje u različitost likova, precizno ulazeći negdje u poštovanje, negdje u bahatost, strepnju, začuđenost, a zatim opet sklonost, prianjanje uz istinu. I Pilat i Baraba na sceni su dobili svoje svjetlo praćeno glazbom. Prvi hladan i u strahu silazi u okrutnost, a drugi, na pragu susreta s Istinom, uzdignut je u svjetlo spoznaje: zaista je Sin Božji kojega su razapeli. I zaključuje: Njega su razapeli jednom, a mene će razapinjati cijeli život. Iznimno bliska predstava puna otvorenih pitanja i glasne nade u našem približavanju istini, bili jaki u vjeri ili odbijali vjerovati, u kojoj će nam se otvoriti vrijeme za razmatranje.