Efekti otklona od uobičajenog

Diplomiravši komparativnu književnost i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Drago Glamuzina zaposlio se najprije u dnevnom listu Vjesnik, zatim je radio u tjedniku Nacional, nakladničkoj kući Profil, a od 2011. glavni je urednik u nakladničkoj kući VBZ. Objavio je četiri zbirke pjesama te knjigu izabranih pjesama na engleskom jeziku, a 2008. tiskan mu je roman Tri. Sada se tom opsegom neveliku, ali među čitateljima i u kritici dobro prihvaćenu opusu pridružuje roman neobična naslova – Drugi zakon termodinamike.

Izd. VBZ, Zagreb, 2021.

Radnja romana zbiva se u samo desetak sati u jednoj ožujskoj noći 2012. u kući književnika Zorana Ferića na zagrebačkom Zelenjaku, gdje se okupilo društvo prijatelja – četrnaestero sredovječnih ljudi bliskih knjizi – uglavnom pisaca, urednika, prevoditelja, no ima tu i jedna novinarka, pa etnologinja, terapeut, liječnica. Svi oni čekaju da im se pridruži čuveni američki književnik Jonathan Franzen koji je tih dana došao u Zagreb predstaviti hrvatski prijevod svog romana Sloboda. Ali kako senzacionalni američki pisac nikako da stigne iz grada, premda je obećao da će se vratiti, a društvo se uz dobro jelo, piće, drogu i glazbu već opustilo, književnik Sven (posveta Bekimu Sejranoviću), koji je upravo doputovao iz Ljubljane i odmah preuzeo ulogu korovođe, predlaže nešto što će usmjeriti zbivanja te noći.

Svatko od prisutnih trebao bi, prema jasno definiranoj Svenovoj ideji, ispričati jednu „krvavu priču“ iz svog života – ne izmišljene, nego autentične, konkretne događaje, „nešto što nas je odvalilo, promijenilo nam život, čega se sramimo ili bojimo“. To bi moralo biti nešto što nikad nikom nisu ispričali, što su potisnuli duboko u podsvijest; a da bi se lakše otvorili, svi su morali obećati da ništa što tu bude rečeno ne smije izaći van u bilo kojem obliku. Nekim likovima romana hrabrost da se upuste u otkrivanje svojih najintimnijih tajni ulili su droga i alkohol, a nekima opet, koji su se smatrali nepravedno pogođenim pričama svojih muževa ili supruga ili pak partnera, snagu su dale ljutnja i revolt. Tako se skupio lijep broj ponekad i šokantnih ispovijedi, među kojima tematski dominiraju seksualnost (primaran je odnos u romanu muškarac – žena), strahovi i nesigurnosti u pojedinim ekstremnim situacijama, nade i žudnje, moralne dvojbe. Naslov romana metaforičan je i ističe intimni kaos u kojem žive likovi, kaže autor, a riječ je o Andrejevu komentaru sumorne Katarinine priče: „Drugi zakon termodinamike. (…) Svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne. Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose.“

Čitatelji koji se sjećaju prvoga Glamuzinina romana svakako će odmah u ovom novom zapaziti promjene: dok je roman Tri imao samo tri lika i bio usredotočen na temu ljubavnog trokuta, na intimu i komornost, a sasvim zatvoren za „vanjski“ svijet, kao da on i ne postoji, dotle je Drugi zakon termodinamike otvoren ne samo za tematiku ljudskih karaktera i odnosa (ovdje je riječ o čak četrnaest likova) nego i za širi društveni kontekst i dinamiku ekonomskih, socijalnih, moralnih i drugih gibanja, pojava nasilja, mobinga i nagomilana tranzicijskog smeća. Govoreći o pričama svojih junaka, uglavnom četrdesetogodišnjaka i pedesetogodišnjaka, Glamuzina kaže da su oni „već pomalo satrani životom, ali još su premladi da bi u potpunosti odustali od svojih žudnji i ciljeva“: „To je slika jedne generacije, koja je (…) poprilično umorna i uglavnom koncentrirana na sebe. Nisu zadovoljni svijetom u kojem žive, ali ne bave se baš društvenim problemima, ne vjeruju da mogu nešto promijeniti pa su svoje strasti uglavnom usmjerili prema osobnim preokupacijama.“

Naravno, kad se govori o „pričama“ likova ovog romana, ne misli se da je Drugi zakon termodinamike zbirka priča, unatoč određenoj sličnosti osnovne ideje s Boccacciovim Dekameronom ili s čestim situacijama u Carverovim pričama kad se likovi okupljaju kod nekog prijatelja i pijuckajući razgovaraju o životu. Kod Glamuzine riječ je o romanu, jer te priče često pokreću jedna drugu, prepleću se i nadopunjuju, likovi svojim upadicama i komentarima pokazuju svijest o zajedničkoj prošlosti, svađaju se, osvećuju, pokušavaju objasniti nesporazume i nerazumijevanja. A što se tiče likova, unatoč tome što većina njih, na ovaj ili onaj način, pripada svijetu književnosti, autoru valja priznati da je superiorno zaobišao tu danas najveću stupicu – da se kao romanesknom temom bavi „problematikom“ pisaca i pisanja, što je u našoj literarnoj praksi čitateljima beskrajno dosadna gnjavaža. Naprotiv, u cijelom romanu samo je Slavenova „priča“ (ali kakva priča!) vezana uz književnost: Slaven je kao urednik objavio odličan antiratni roman dotad nepoznata pisca koji je, doznao je poslije, možda bio ratni zločinac. Moralna dilema je stara – je li u književnosti sve dopušteno? Pa i objaviti (sjajno) djelo pisca zločinca? Sve ostale priče koje iznose likovi ovog romana mogle su se dogoditi bilo kome, po svom su obuhvatu univerzalne.

Pisan zanimljivo, s osjećajem za dramatične obrate i nijansiranje raspoloženja, za uočavanje otklona od uobičajenog načina ponašanja (niz pojedinačnih iskustava likova kojima voajerstvo upravlja životom), roman Drugi zakon termodinamike jedan je od najintrigantnijih i najboljih romana objavljenih u posljednje vrijeme.