Bara je kultura

„Humanistička kultura gubi auru kojom ju je okružila tradicija. Njezina uzvišenost izgleda kao arogancija, njezino širenje kao lukavstvo vladajućih, njezin deklarirani univerzalizam kao neosviješteni partikularizam“, piše Alain Finkielkraut u eseju U potrazi za sadašnjim vremenom objavljenu u knjižici nazvanoj U prvom licu, koju je, u prijevodu Saše Sirovca i Zlatka Wurzberga, objavio Litteris iz Zagreba. Finkielkrauta je 2010. dobio nagradu Francuske akademije za knjigu Pametno srce, a za njezina redovna člana bio izabran 2014, a ranih 90-ih bio se veoma angažirao za hrvatsku neovisnost, toliko da su ga u domovini posprdno nazvali FinkielCroat. I o tim vremenima govori u svojem ogledu, prisjećajući se kako je početkom 1992. u palači Chaillot u Parizu održan skup pod naslovom Europa ili plemena: „Od nas se očekivalo da izaberemo između općeg i posebnog, razuma i etnije, pristajanja uz velike principe i pripadnosti određenoj povijesti i zemljopisu“, tako Finkielkraut sažima stanje duha francuskih intelektualaca. Njegov put u suprotnom smjeru počeo je nakon što je pročitao članak Oteti Zapad, koji je češki pisac Milan Kundera napisao 1983. Finkielkrauta se duboko dojmio slučaj u njemu opisan, iz rujna 1956, kada je ravnatelj mađarske novinske agencije, koju će uskoro uništiti sovjetski tenkovi, poslao iz Budimpešte svoj zadnji telefaks: „Umiremo za Mađarsku i Europu“.

Izd. Litteris, Zagreb, 2020.

Ta je rečenica šokirala Finkielkrauta jer je dotad mislio da Europa mora postati postidentitetska – Europa ili nacije, to je bio izbor koji je, kako je smatrao, činio razliku između opasnosti rasizma ili mira. No nakon čitanja Kunderina članka, kojemu je i posvećena knjiga U prvom licu, shvatio je da je Europa doista bila ugrožena na tlu Mađarske, i da je ravnatelj agencije bio „spreman poginuti da Mađarska ostane Mađarska i Europa“. Da obrana nacionalnog nije u suprotnosti s obranom europskog, argumentirao je Francuzima i ranih 90-ih: „Tek s agresijom protiv Bosne i Hercegovine, koja nije bila nacija nego mozaik, mješavina, identitetski patchwork, zapadni su se intelektualci udostojali sići s Olimpa i zauzeti stranu.“

Finkielkraut je u ovom eseju povezao propast Europe nacija i potonuće humanističke kulture, što su dva dobra razloga da ga je 2019. filozof Alain Badiou nazvao „akademikom zapadnog suprematizma, izronio iz najcrnje reakcije“. Finkielkraut nacionalni identitet odbacuje u onom smislu u kojem ga određuje francuski novinar, pisac i političar Maurice Barrès, kao „niz potomaka koji tvori jedno jedinstveno biće“, kao povijesni kontinuitet u kojem se „pojedinac gubi da bi se ponovno našao u porodici, u rodu, naciji“. Finkielkrautu više odgovara Antoine de Saint-Exupéry koji se pita Što će ostati od onoga što sam volio?: „Govorim ne samo o bićima, nego o običajima, o neponovljivim intonacijama, o određenoj duhovnoj prosvijećenosti.“ Pošto se srednjovjekovni Bog povukao, i postao skriven, „kultura je postala ostvarenje najviših vrijednosti po kojima se europska civilizacija razumijevala, definirala i prepoznavala“, navodi Finkielkraut Kunderin Oteti Zapad.

Zatim francuski akademik nastavlja dijalog s češkim piscem, koji je Francusku izabrao za svoju novu domovinu – kao Bog prije nje, i kultura se povukla, a na njezino je mjesto došla kulturalnost: „Neprimjetno, kultivirano nestaje u kulturalnom i novi pojam karakterizira njegova sveobuhvatnost. Ne prepušta ni mrvicu prirodi, pokriva cijelo polje iskustva, pohlepno guta cjelokupnost ljudskog fenomena. Nema drugoga, nema pripadajuće izvanjskosti: u odnosu na njega, nijedna praksa nije izvana niti mu prethodi, nijedan način postojanja ni osjećanja nije s krive strane njegove nadležnosti. Kulturalnom se ne pristupa putem knjiga ili učitelja, nego smo njime okruženi, u njemu smo, neovisno o tome što kažemo ili čitamo.“ U toj novoj konfiguraciji duhovnog prostora učitelj više nije primjer koji treba slijediti, nego ga treba izbjegavati – učiteljski poziv je, kako to kaže francuski sociolog i mislilac Pierre Bourdieu, simbolično nasilje.

„No ta demokratizacija općeg obrazovanja“, polemizira Finkielkraut, „ide ruku pod ruku s postupnim odbacivanjem onoga što je činilo njegovu vrijednost“, to jest djeca i mladi dobivaju imitaciju obrazovanja. A ako je nestala kultura, nestala je i nekultura: „Sve je kulturalno, proglasile su društvene znanosti, iz čega slijedi da je svaki rap glazba, svaka logoreja poezija, svaka opscenost cvijet Zla.“ Finkielkraut podsjeća na baruna Münchhausena koji se izvukao iz bare tako da se povlačio za vlastitu kosu: „Bara je danas kultura. Ne treba se više uzdizati da bi joj se približilo“, i još: „U bari u kojoj se svi praćakaju ništa nije ničemu superiorno. Nijedna hijerarhija se nije održala, nikakva se transcendencija ne prihvaća, u sveopćoj ekvivalenciji istopila se nasilnost veličine.“ Humanistička kultura „sad mora bit skrušena i, da bi opstala, prihvatiti da je svrstaju u kategoriju ukusa i boja. Aristokrate na vješala!“ Djeca ne čitaju klasike ni u Francuskoj, kao ni u Hrvatskoj: „Kritička sociologija svela je izbor zahtjevnih djela i teško dostupnih zadovoljstava na otmjenost, to jest na opsesivnu i razmetljivu želju za razlikovanjem od svega običnoga, i najblaža je klasifikacija postala nepristojna: svatko voli što voli, svatko ima pravo na svoju razonodu; sudova još ima, ali se, primjenjujući republikanski moto, pazi da više nema kriterija.“ Finkielkraut piše vatreno, ali i sam misli „da su izgledi na uspjeh vrlo slabi“; nikakva šteta, rekli bi Bourdieu i Badiou.