65. Eurosong: Izlog skupih slatkiša

„Europi i svijetu želim poručiti: rock and roll nikada ne umire!“, egzaltirano je s pozornice roterdamske Ahoy Arene, pred 3500 posjetitelja, uzviknuo Damiano David prije nego što će njegov sastav Måneskin još jednom izvesti pobjedničku skladbu ovogodišnjeg Eurosonga, Zitti e buoni. Rock-čistunci mogli bi reći da je njihova glam-rock-budnica od rock-ishodišta udaljena onoliko koliko su od Pabla Picassa udaljeni crtači portreta u priobalnim i drugim turističkim mjestima – no to dakako, nije poenta Eurovizije. Zitti e buoni kombinacija je topništva Led Zeppelina i glam-šepurenja ranih 70-ih, i uopće nije lišena temeljnih vrijednosti. No u ovoj, kako je netko napisao, „godišnjoj paradi zabave, jarkih boja, blještavila, campa i kiča“, glazba je dio cjelovita marketinškog paketa, a ne cilj po sebi.

Talijan Damiano David sa sastavom Måneskin – pobjednici Eurosonga / Snimio Utrecht Robin / ABACA / PIXSELL

Da je drukčije, i da je neke kozmičke pravde, Albinina Tick-Tock, pjesma više nego pristojne kvalitete, bez problema bi dospjela u finalnu skupinu izvedbi u koju se izravno ubacio bezlični engleski predstavnik, ali i podjednako loša španjolska skladba. Mogli bismo satima raspravljati o čudnom sustavu pravila, geopolitičkim silnicama, sudaru mentaliteta, o snazi dobrosusjedskih potpora te o specifičnom mehanizmu glasanja. No eurovizijska lakoglazbena konstrukcija ionako je dizajnirana tako da – kratkim, munjevitim obratima – u jednima pobuđuje euforiju, u drugima razočaranje, a u trećih komentare iz kojih je jasno da je ova pjesma „skroz bezvezna“, ona druga „genijalna iako to malo tko primjećuje“, dok su ostale tek dokaz da je Eurovizija još u vrijeme trijumfa ABBA-e i njihova pop-dragulja Waterloo počela gubiti smisao. O tome koliko tehnologija spektakla s vremenom napreduje govori i činjenica da se, u usporedbi s pirotehnikom u Rotterdamu, izvedba ABBA-e te večeri 1974. u Brightonu doimala kao skromno režiran nastup u lokalnoj mjesnoj dvorani.

A 2021?

„Javnost je progovorila: nakon mučna jednogodišnjeg lockdowna, sve što nam je potrebno skupina je oskudno odjevenih, predivnih Talijana koji izvode rock-glazbu“, zaključuje Kat Brown, komentatorica britanskog Telegrapha, u tekstu u kojemu se, dakako, već u naslovu ističe ponižavajućih engleskih „nula bodova“. Nacija koja je svijetu dala Beatlese na Euroviziji nerijetko propada u zemlju od stida.

Ako pjesma Jamesa Newmana ni po čemu nije vrijedna spomena, u ovogodišnjoj eurovizijskoj ponudi moglo se – ispod skupe, spektakularne produkcije, ekstravagantnih nastupa i bizarne koreografije – pronaći zanimljive glazbe. Ili barem glazbe koja je (u malom ironijskom obratu) toliko uvjerljivo loša, da zvuči dobro i zabavno, čak i impresivno. Spomenimo primjer Malte i njihove Destiny, koja je mnoge osvojila kombinacijom disco-soula, hip-hopa i besprijekornim vokalom u pjesmi Je Me Casse (sedmo mjesto), ili pak četvrtoplasirane islandske 10 Years – elegantnog, disco-popa sjevernjačkoga tipa koji potpisuje Daði Freyr i njegova obiteljska ekipa. U kontekstu posvemašnje ekscentričnosti kao svojevrsna imperativa, drugoplasirana francuska predstavnica Barbara Pravi s melodramatičnom baladom Voilà zaziva neki drugi, gotovo poetičan svijet. Švicarska je na broju tri demonstrirala savršenu vokalno-gimnastičku vježbu, jednu od onih koje često fasciniraju masovnu publiku. S druge pak strane spektra, djevojke iz grupe Hurricane (Srbija) više su impresionirale ukupnim scenskim nastupom nego glazbom, koja nije dobacila dalje od prosječnog turbofolk-drmeša. Rezultat: razočaravajuće petnaesto mjesto.

Svega je bilo u tom šarenom cirkusu: i dosadnjikavih portugalskih kauboja, uobičajene porcije skandinavskog trash-metala i dosta trendovskih R&B-eskapada. Dakako, i mnogo različitih etnoobilježja uklopljenih u (post)moderni svijet. One su osobito naglašene u ruskoj i ukrajinskoj izvedbi; kijevski sastav Go_A karakterističan je izdanak elektrofolka, gdje se narodna tradicija i folk-rituali glasno sudaraju s futurističkim tehnopotiscima. Impresivno peto mjesto indikator je uspjeha takve strategije.

Što nam općenito govori ovogodišnje, 65. izdanje Eurosonga? Naravno da su sada, kao i prije, u igri velik novac i skupa produkcija, no svedu li se stvari na sintagmu kruha i igara, Eurovizija je uvijek, kao što napominje kanadska novinarka i radijska producentica Rhea Rollmann, svojevrsni izlog benignih lokalnih nacionalizama ujedinjenih u zajedničkom cilju: dobro se zabaviti. Osim toga, tvrdi ona, pobijediti na Euroviziji od natjecatelja „ne zahtijeva glazbenu superiornost nego sposobnost kanaliziranja kombinacije glazbenog dara i kićene dopadljivosti koju prepoznaje najveći dio Starog kontinenta“.

Pobjednička talijanska postava netalijanskog imena (måneskin, „mjesečina“ na danskom) dobrim se dijelom uklapa u tu definiciju. Primjerice, imidž njihove basistice neodoljivo podsjeća na glam-rock-superzvijezdu 70-ih, Suzi Quatro. Veza nije slučajna: nastojeći raskinuti spone s ozbiljnošću glazbe šezdesetih, heroji i heroine glam-rocka dijelili su donekle usporediv retrofuturistički impuls. A taj impuls proizlazio je iz osjećaja za scenski spektakl u koji je (često, ali ne uvijek) ugrađeno još nešto: vještina poigravanja s androginim elementima. Drugim riječima, taktika glam-rocka ogledala se u povratku idolatrijske dimenzije pop-glazbi, a sve se to, začudo, prepoznaje i više od četiri desetljeća poslije, na eurovizijskoj pozornici. A nju uvijek valja promatrati ne ispuštajući iz vida širu sliku.

Poput X-Factora i sličnih kompetitivnih programa, Eurovizija je multimedijski ritual čiji sudionici konzumiraju čudovišno golem proizvod, ritual koji je nezamisliv bez masovne publike pred TV-ekranima. Kao takav, on je definiran svojom jednokratnošću. Zaboravljamo ga brzo, očekujući idući, s nekim novim imenima.

Valja se ponadati da će ovaj nastup mladoj Albini Grčić poslužiti kao okidač trajne, održive karijere i ona je u lokalnim okvirima doista izgledna. No jamči li dobar eurovizijski plasman uspješnu međunarodnu karijeru, posve je drugo pitanje. Povijest nas uči da je eurovizijski uspjeh teško pretočiti u globalni zvjezdani status. To su na svojoj koži osjetili, primjerice, Danijel Popović i njegov europski bljesak Džuli, ali i zadarska Riva, koja je dvije godine nakon pobjede 1989. – prestala postojati. Tako nam, kao iznimke koje su se nakon visokih eurovizijskih plasmana uspele na vrh ostaju ABBA, Julio Iglesias (četvrto mjesto 1970) i Céline Dion, koja je 1988, zanimljivo, donijela pobjedu Švicarskoj. Većina ostalih sudionika ionako prihvaća jedinu nepobitnu činjenicu. Eurosong je godišnja izložba talenata u kojoj je glazba samo jedna komponenta. Ne i presudna.