„Želja nam je da u ove dane nova zora Slavoniji svane!“

Slavoniju sa svih strana zemljopisno određuju rijeke: Ilova sa zapada i Bosut s istoka, Drava sa sjevera i sjeveroistoka i Sava s juga. Unutar toga međuriječja svi štokavci više-manje drže se Slavoncima, s nijansama kojekakvih podjela generiranih mjestom, društvenom ulogom, zavičajnošću, etnosom, vjerom i običajima.

Otkad ju je Tomislav bio uključio u hrvatsko kraljevstvo, suzbivši prodor Ugra na Dravi, Slavonija kao državni dio Trojednice ima udjel u varijantama hrvatskoga grba. Iako je „u krajnjem slučaju sve u Hrvatskoj, pa i cijela Hrvatska, jedna velika granica“ (Vinko Brešić), Slavonci su od 10. stoljeća do Domovinskog rata na tri strane sui generis „graničari stari“. Ta uloga temeljno generira i determinira zemljopovijesnu važnost slavonskih rijeka i ravnica za Hrvatsku, što najbolje vidi onaj tko se uspne na vidikovce Papuka, Psunja ili koje druge slavonske gore. Ta brdovitost, uz ostalo, okružuje jednu od najljepših hrvatskih dolina, požešku Vallis aurea.

Slavonija već stotinjak godina, unatoč useljavanjima, doživljava populacijsku eroziju, premda ima sve potrebno za dobar život u selima i gradovima, lijepima i ravnomjerno raspoređenima, veličinom ugodnima za život / Snimio IVO BIOČINA / Hrvatska turistička zajednica

Druga je uloga paorska (od njem. Bauer – seljak), hranidbena, pa pod materijalnim i kulturnim vidikom uvijek valja imati na umu nacionalnu, državnu i društvenu poglavitost te činjenice.

Treća je uloga apsorbiranje raznih etnosa u „hrvatsku političku naciju“. Stihovi „Slavonci smo i Hrvati pravi, mi volimo crven, bijeli, plavi“ ili „Hrvatska je domovina moja, ej Slavonko i moja i tvoja“, pjevaju se nerijetko bez obzira na djelomice miješan etnički sastav slavonskih i šokačkih bećara, baja, baća, braca, bekrija i lola, cura i snaša, ali se isto tako rado pjevaju druge pjesme iz kulturne baštine naroda panonskog bazena, koje se rado pretaču i međusobno kulturno interferiraju. 

Slavonstvo kao hrvatstvo

Unatoč tim odlikama, za razliku od Like i Dalmacije, što se uobičajeno drže povijesno „stožernim“ hrvatskim zemljama, Slavonija kao da je ostajala na porubnici historiozofsko-historiografskog i geopolitičkog promišljanja hrvatske nacije i domovine. Razlog će tomu djelomice biti u posebnosti forma vitae i forma mentis Slavonaca, u kojih nema onakve „isprsivosti“ kakva krasi neke naše koleričke i sangviničke zavičajne značajeve. Izostala je donekle i „slava“ nacionalnih bitaka, bar onakvih što ih simboliziraju Krbava, Siget, Gvozdansko, Sisak ili Sinj, pa u tom pogledu do ustanka fra Luke Ibrišimovića Sokola i oslobađanja Slavonije kao da vlada neka povijesna praznina.

Slično je s kulturom. Turska okupacija gurnula je Slavoniju na dva stoljeća u sjenu bogatoga nacionalnog kulturnog razvoja razmjerno slobodnijih čakavskih, a onda i kajkavskih krajeva Hrvatske, no od sredine 18. stoljeća kulturni će se život u njoj tako razgorjeti da će, poslije Dubrovnika, Požega ponijeti atribut hrvatske kulturne Atene. Taj se fenomen nerijetko prepoznaje kao regionalizam, no on je zapravo prividan, više iz retoričke poze da se Slavonija nakon oslobođenja od Turaka uljudbeno podigne i kulturno obnovi, a ne zato što njezin kulturni uspon ne bi bio nacionalno svjestan, kohezivan i konstruktivan. Dapače, ilirski kroatocentripetalizam imao je u Slavoniji naravno kulturno sijelo, poglavito u ikavskoj, te u ijekavskoj i, manje, ekavskoj štokavštini (tu je već više baštine Srijema), pa uglavnom samo Babukić kao slavonsko ime jače „strši“ među preporodnim prvacima – Slavoncima naime potrebe stršiti nije bilo; oni će od tada, i općenito hrvatski Panonci, snažno pečatiti hrvatsku kulturu.

Bogatstvo i uboštvo

Politički gledano, Slavoniji je više ležalo narodnjaštvo od pravaštva, uvelike zahvaljujući Strossmayeru, ali hegemonistički režim stare Jugoslavije i radikalne ideologije zaoštriše i u njoj političke podjele, što je dovelo do velikih tragedija tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, kako nam to slikovito (fragmentarno i metaforički) predočuju Sokol ga nije volio i Duga mračna noć. Pribrojivši tomu gubitke prethodnoga Velikog rata, konstantu „bijele kuge“ i kojekakve zemljišne „reforme“ koje su desetljećima materijalno i duhovno iscrpljivale seljaka, Slavonija već stotinjak godina, unatoč useljavanjima, doživljava populacijsku eroziju, premda ima sve potrebno za dobar život u selima i gradovima (lijepima i ravnomjerno raspoređenima, veličinom ugodnima za život, što bi mogli i imali biti razvojni motori gravitirajućih sela). Paradoks je pritom što iseljavanje kulminira u „najboljim godinama“: prvo šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, premda je tada Slavonija bila već posve elektrificirana i uvelike, zahvaljujući Naftaplinu, plinoficirana i asfaltirana, te ponovno od kraja devedesetih do sada unatoč uloženim milijardama u poratnu obnovu i recentnim razvojnim projektima, pa gotovo svako selo ima modernu prometnu, komunikacijsku i komunalnu infrastrukturu, a kruva i ruva ima na vagone. No ljudi je sve manje, malo-pomalo ukidaju se škole, ambulante, pošte, autobusne i željezničke linije, dok između hrđavih tračnica raste trava... Tko ne vjeruje u razmjere populacijske katastrofe, neka se proveze od, recimo, Banove Jaruge do Privlake pa će vidjeti na koliko su kuća, mnogima koje izgledaju „ispod čekića“, spuštene rolete. Čovjek ne mora biti (hereditarni) Slavonac da ga srce zaboli.

Slavonija „zlatna“ i „plemenita“ ne umire zato što Slavonci ne bi bili marljivi ljudi, nego zato što Hrvatska nema ideje o Slavoniji, jer joj nije našla pravo mjesto u svojoj cjelini, pa je svijest o njoj u mnogim glavama često svedena samo na raskošan folklor, gdje i ono hedonističko „haj, haj, uživaj“ sve manje ima pokriće u zemlji i blagu. Nije dosta kulinu/kulenu dati trade mark i zaštititi crnu slavonsku svinju, a s druge strane do zadnjeg zareza birokratizirati život seljaku, do mjere da mu se omrazi rodna gruda. Čovjeka treba najprije zaštititi – na njegovu tlu! Naravno, u razvojnoj dinamici selo, koje je oblikovalo duh Slavonaca, nije se moglo očuvati netaknutim, ali zašto, umjesto evolutivne i planske preobrazbe, doživljava zator? Nije to od jučer. Mrtvi kapitali i druga štiva govore što je sve navodilo i zavodilo Slavonca da se ne osjeća dobro na svojoj zemlji i da ju napusti, ali bećarska rugalica „politika naša prema selu iselit’ će Slavoniju cijelu“ gorka je nažalost istina i u samostalnoj hrvatskoj državi...

Kultura i obnova Slavonije

Devastacija zemlje uvijek započinje devastacijom duha naroda koji na njoj živi. Kad ljudi prestanu vjerovati u vrijednost svoje zemlje, napuštaju je – zapuste ili prodaju. No Slavonija je danas i financijski „ponižena“. Zapravo je nacionalna sramota da bilo kakva gajba u Zagrebu od 50 kvadrata vrijedi triput više od uređenoga slavonskog imanja!?

I politika i kultura to treba da imaju na umu žele li Slavoniju vrednovati u njezinu integritetu i hrvatskoj integralnosti. Pa ako politika još ne uspijeva u željenoj mjeri podignuti dinamiku života i životnosti Slavonije, kultura, u najširem smislu riječi, ima prostor dinamično izražavati autentične potrebe, težnje i plemenit duh slavonskog čovjeka. Ona dapače ima prijeku zadaću Slavoniju na svaki način prodičiti, a Slavoncima umnožiti samopouzdanje, nasuprot donekle prenaglašenoj begovićevskoj sklonosti melankoliji i fatalizmu, pa „jedan bezobrazan“ baštinu nekoliko generacija spiska na poroke. Kultura može i treba da podigne (i političku) svijest o tome što znači imati zemlju poput slavonske, koliko je ona vrjednija od svega zajedno što može imati ekvivalent u novcu – i što za hrvatsku narodnu cjelovitost znači imati Slavonce! A tu onda dolazimo i do bitaka u Domovinskom ratu, u kojemu se Slavonija pokazala „najtvrđim štitom i bedemom“ Hrvatske. Za nacionalno poimanje uloge i važnosti Slavonije od nemala je povijesnog značenja što je Domovinski rat započeo oslobađanjem okupirane pakračke policijske postaje i što su prva sela i veća područja 1991. oslobođena upravo u Slavoniji, i to snagom narodnog dragovoljstva i domobranstva, u vrijeme dok je Garda bila još u povojima, što itekoliko govori o domovinstvu i državotvorju Slavonaca, no i o tadašnjoj svijesti Zagreba o tomu što Hrvatskoj Slavonija znači i što za nju učiniti može.

Ukratko, „želja nam je da u ove dane nova zora Slavoniji svane!“. Matica hrvatska, koja je u Slavoniji imala i ima neka od, kako bi se izrazio Matoš, najhrvatskijih uporišta, ima važnu i nenadomjestivu ulogu iz Središnjice i ogranaka poticati zajedništvo svih koji rade za narodno dobro. Posebice i združeni, njezini ogranci diljem Slavonije – a ima ih petnaestak!, što je nemala kulturna sila kad se pokrene i usredotoči na jasan cilj – mogu i treba da budu baze i pokretači novoga duha, duha koji će biti odvažan, životvoran, kreativan, energičan i pozitivno inatljiv, baš onako kako je opjevan. Sve drugo doći će samo po sebi.