Zbogom, profesore Paščenko!

Nakon kratke i iznenadne bolesti, 8. svibnja, u 71. godini života napustio nas je Jevgenij Paščenko, redoviti profesor u miru. Ovakve vijesti uvijek izazivaju bol, tugu i nevjericu, a pogotovo je tomu tako kad odlaze veliki ljudi kakav je bio profesor Paščenko.

Jevgenij Paščenko bio je produktivan znanstvenik neumorna duha, prosvjetitelj i neumorni promicatelj ideje hrvatsko-ukrajinskog zajedništva. Uz njegovo se ime veže nevjerojatno plodna znanstvena djelatnost, stotine objavljenih članaka te deseci knjiga i monografija. Dovoljno je reći da su samo u ediciji Ucrainiana Croatica, kojoj je bio urednik i idejni začetnik, od 2008. do danas objavljena 23 naslova koja upoznaju hrvatskog čitatelja s ukrajinskim temama.

Čovjek s dvjema domovinama: Ukrajinom, koju je stekao rođenjem, i Hrvatskom, koja ga je prihvatila i bila mu izvor inspiracije / Privatna arhiva: FFZG / Ukrajinistika

No njegova ostavština nije samo znanstvena, nego i ljudska. Profesor Paščenko bio je izniman čovjek velike karizme koji je svojim životom i radom utjecao na generacije mladih humanista, filologa, ukrajinista koji su u njemu imali primjer i ideal te su se u njega ugledali.

Bio je čovjek s dvjema domovinama: Ukrajinom, koju je stekao rođenjem, i Hrvatskom, koja ga je prihvatila i bila mu izvor inspiracije.

Jevgenij Paščenko rođen je 9. rujna 1950. u Vorkuti. Ukrajinsku filologiju diplomirao je na Sveučilištu Tarasa Ševčenka u Kijevu, a slavistiku u Beogradu. Postdiplomski studij iz filoloških znanosti završio je na Institutu za književnost Ukrajinske akademije znanosti, magistriravši 1981. s temom o Vladimiru Nazoru i folklorizmu u hrvatskoj književnosti.

Od 1977. do 1988. znanstveni je suradnik na Institutu za umjetnost, folklor i etnografiju Ukrajinske akademije znanosti, a od 1988. do 1995. viši predavač, odnosno docent kroatistike na Katedri za slavensku filologiju Filološkoga fakulteta Sveučilišta u Kijevu. Doktorirao je na kulturi baroka 1996. na Nacionalnome institutu za kulturu u Kijevu (stekao zvanje doktora povijesnih znanosti, doktora filologije; specijalizacija iz područja teorije i povijesti kulture).

Uz osnivače Rajisu Trostinsku i Milenka Popovića, jedan je od najzaslužnijih za postojanje Katedre za ukrajinski jezik i književnost Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti, čiji je bio i predstojnik od 2009. do 2015.

Generacije studenata zagrebačke ukrajinistike (ali i ostalih studijskih grupa Filozofskog fakulteta) pamtit će ga prije svega kao izvrsna i zanimljiva predavača koji je gorljivošću, znanjem i karizmom uspijevao stvoriti interes za svaku temu o kojoj je govorio. Tribine na kojima je sudjelovao govoreći o svome znanstvenom radu uvijek su bile rado posjećene, a svojim je jedinstvenim pristupom znao zainteresirati publiku za temu svoga izlaganja.

Objavio je više izdanja u vezi s ukrajinskom književnosti i kulturom, ukrajinsko-hrvatskim vezama. Među njima ističu se Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, Zagreb 1999. (drugo izdanje: Podrijetlo Hrvata i Ukrajina, Rijeka 2006); Ukrajinsko-hrvatske književne poredbe, Split 2010; Slavist i imperiji. Vatroslav Jagić između Galicije, Malorusije i Ukrajine, Zagreb 2010; Od Kijeva do Poljica. Tragom prastarih migracija, Zagreb 2010; Juraj Križanić i Ukrajina, Zagreb 2015; Hrvatski grobovi: 1914. – 1918.: Karpati, Galicija, Bukovina, Zagreb 2016; Tragom hrvatskih domobrana: Istočno bojište 1914. – 1918., Zagreb 2018.

Priređivač je izdanja Hrvatska/Ukrajina. Kulturne veze između Jadrana i Dnjepra, Zagreb 1996; Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini. 1932. – 1933. Gladomor, Zagreb 2008; Ukrajins’kyj polityčnyj fol’klor, Kijev 2008; Hrvatska ševčenkiana, Zagreb 2011. i mnogih drugih.

Među najvažnijim priznanjima, kojih je profesor Paščenko svojim djelovanjem zaslužio mnoštvo, ističu se plakete predsjednika Hrvatskoga sabora za osobit doprinos u unapređenju suradnje dviju država, hrvatskoga i ukrajinskoga naroda (2001); plakete Veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj (2006); počasne povelje i medalje ukrajinske Vrhovne Rade za posebne zasluge u promicanju Ukrajine (2010).

Velika mu hvala za sve dobro što je učinio i sve ideje koje nam je ostavio u nasljeđe. Hvala mu što je bio naš uzor, prijatelj i inspiracija. Pamtit ćemo ga kao dobra čovjeka, znanstvenika i predavača koji je ostavio neizbrisiv trag na stranicama hrvatske ukrajinistike, ali i šire.

Світла Йому пам’ять!

Vječni mu spomen!