Trešnjevački poklonci

Raspeti Krist nije kao raspelo oduvijek bio na izlazu iz sela ili na ulazu u selo, ovisno o gledanju. Koliko god raspeće kao tema bilo jedna od najvažnijih u kršćanstvu jer znači Kristovu otkupiteljsku žrtvu, u ranom kršćanstvu to nije bila tema u umjetnosti. Smrću na križu bili su kažnjeni najgori zločinci i izdajice te pripadnici najnižih društvenih slojeva, npr. pobunjeni robovi. Kristovu žrtvu najprije je simboliziralo janje. Križevi s Kristovim tijelom pojavljuju se od 6. stoljeća. Ipak, i ta su se raspela razlikovala od današnjih. Kristovo je tijelo u početku bilo samo prislonjeno uz križ, tek se kasnije pribija na križ čavlima. Razlika između starijih prikaza raspeća i današnjega ima još. Krist je najprije bio sasvim gol, što u antici nije bilo sablažnjivo, no kasnije je oko slabina dobio neki povez koji mu je ostao do danas. Kadšto ni to nije bilo dovoljno, pa je jedno vrijeme bio potpuno odjeven u dugu košulju i tuniku bez rukava, koja mu je sezala ispod koljena.

Najpoznatije i najistaknutije trešnjevačko raspelo nalazi se na križanju Selske ceste i Horvaćanske / Snimio Vanja Radovanović / Mapiranje Trešnjevke

Dakako, puk je na ulazu ili izlazu svojega naselja pokazivao svoju pobožnost tako što je na to mjesto postavljao raspelo, katkada i s krovićem ili cijelom kapelicom, tako da je svaki prolaznik morao kraj toga znamena zastati i barem skinuti šešir, a dobro bi došla i cijela molitva. Takvi znakovi, osim raspela, zovu se još propela ili poklonci, jer je pred njima valjalo zastati, pokloniti se i zahvaliti otkupljujućem Kristu na žrtvi koju je podnio za sve nas. Poklonac je jednostavan kipić, može biti i figura sveca koji se u nekom kraju posebno štuje (npr. sv. Florijan, zaštitnik od vatre i patron vatrogasaca, srce Isusovo ili Marijino i sl.).

Kako je to jednostavno mjesto štovanja obično bilo pokraj važnijega puta, ta su znamenja nazvana i krajputaši, premda sama riječ krajputaš može imati i drukčije značenje od raspela, propela i poklonca. Krajputaš je često i neka vrsta nadgrobnoga spomenika u obliku kamena (no uvijek s križem na sebi) podignuta na mjestu nečije pogibije ili stradanja, no imenica ženskog roda, krajputašica, već je vrlo daleko od svake svetosti i bogobojaznosti. Tako se naziva krčma, gostionica, svratište uz cestu za putnike namjernike i lišena je, kako vidimo, svega crkvenoga.

Na svojim kvartovskim šetnjama (Trešnjevka) naišla sam na još tri preostala raspela, i to na mjestima dokle su nekoć dopirala prigradska sela dok ih nije progutao grad. Najpoznatije i najistaknutije trešnjevačko raspelo nalazi se na križanju Selske ceste i Horvaćanske, po kojoj se iz Horvata išlo prema ostalim prigradskim selima: Jarunu, Rudešu, sve do općinskoga središta Vrapča. Na tom prometnom mjestu ne možete ga previdjeti, a o Sisvetama uvijek je puno titravih lampaša, premda i u „obične“ dane netko o njemu vodi brigu, kiti ga cvijećem i zapali pokoju svijeću.

Ako dobro potegnem Horvaćanskom cestom pa Ulicom Ivana Matetića Ronjgova prema zapadu, doći ću do još jednog raspela, koje se vidi i iz tramvaja (linije 5 i 17 prema Prečkom). Nalazi se na uglu Matetićeve i Beethovenove ulice, no malo se razlikuje od ostalih raspela. Na tom je mjestu i prije stajao drveni križ kao spomen na žrtve Križnoga puta i poginule u logoru (kasarni) Prečko nakon Drugoga svjetskog rata, a 1998. na tom je mjestu sagrađena kapelica u kojoj je i maleno raspelo. Uz strahovitu prometnu gužvu i nervozu (pa i psovke) vozača, djeluje mi nekako zalutalo, kao da svojim blagim mirom odudara od današnjeg vremena. Jedno drugo raspelo tako je i nestalo. Nalazilo se na mjestu gdje se iz Peščanske ulice ulazilo u nekadašnje Hrgoviće. Danas je i to mjesto prometno prekrojeno, pa je ondje ulaz iz današnjih Hrgovića na stajalište taksija uz jarunsku tržnicu. Dakako, raspela više nema, kao ni znaka da je ovdje ikada stajalo.

Često hodam po Rudešu, pa sam na Rudeškoj cesti blizu Anine i Jablanske naišla na još jedno raspelo. Nalazi se u neposrednoj blizini rudeške osnovne škole duge povijesti. Prvi podaci datiraju iz 1895, pa iz 1930, a današnja je škola iz 1988. u Jablanskoj ulici 51. U njezinoj je blizini i raspelo, ograđeno željeznom ogradom (te me ograde podsjećaju na dječji grob ograđen poput kinderbeta). Nekoć su na podu bili kamenčići, a sada je popločeno (ne baš najsretnije) nekim sitnijim sjajnim kamenom, pa me podsjeća na kupaonicu. A i same ograde često budu „modernizirane“, što im obično daje jeftin štih. No sve te brzinske i ružne preinake odraz su nas današnjih.

I samo ime Rudeš traži koju riječ. Danas je to gradsko naselje (Trešnjevka-sjever), no nekoć je kao i druga takva naselja bilo zasebna cjelina. Latinsko mu je ime Rodos, a prvi pisani izvori o njemu potječu iz 13. stoljeća. Uz ostala sela (Vrapče, Grmoščica, Završje), i Rudeš je pripadao zagrebačkom Kaptolu. Premda je Franjo Josip 1850. ujedinio sve zagrebačke jedinice u slobodni kraljevski grad Zagreb, i Rudeš i Jarun ostaju izvan Zagreba sve do Drugoga svjetskog rata. Na ploči u Rudeškoj piše da je Rudeš ime dobio po rudini, neobradivom zemljištu kaptolskoga posjeda od Save do Grmoščice. Ne čini mi se da je baš tako. Naime, teško je zamisliti da bi tako staro naselje, pa još k tome i kaptolski feud, bilo poljoprivredno bezvrijedno, to više što su oko njega bila i ostala kaptolska imanja: Prečko, Špansko, Savska Opatovina i sl. Priklanjam se objašnjenju da Rudeš potječe od latinskog Rodos.

Kad sam već naperila prema zadnjoj tramvajskoj stanici u Prečkom, brzo preko livade stižem do još jednoga raspela, onoga u Savskoj Opatovini. Pa premda Trešnjevku dotiče tek rubno, ondje sam uz raspelo vidjela ono što se viđa već rijetko: došao čovjek, skinuo kapu, sklopio ruke, šutke se pomolio i mirno otišao. Pobožnost bez kamera i svjedoka.