Svijet bez nade?

Nakon Planeta Friedman, djela objavljena 2012, Josip Mlakić svojim novim romanom, O zlatu, ljudima i psima, vraća se antiutopijskom žanru; štoviše, najavljuje zamišljenu distopijsku trilogiju – a na njezinu trećem dijelu, koji zasad nosi naslov Druga Noina arka, „već poodavno radi“. Koji će integrativni faktor trilogije biti, zasad se teško može naslutiti budući da se ova početna dva dijela međusobno dosta razlikuju, ponajviše u tome što je prvi dio usmjeren globalno (kamo ide svijet?), a ovaj drugi lokalno (kamo ide Bosna i Hercegovina?).

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

Posezanje za „negativnom utopijom“ najčešće je znak autorova nezadovoljstva trenutačnim stanjem društva i zabrinutosti za smjer njegova razvoja, pa je Mlakić u pravu kad kaže da je „svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti“ protegnuta u bližu ili dalju budućnost. Da se predmet zabrinutosti malo udalji kako bi se neki njegovi važni aspekti mogli lakše shvatiti. Pisac pritom ističe da mu se čini kako je – za razliku od tzv. angažirane književnosti o kojoj se dosta tamburalo sredinom prošlog stoljeća, a koja je s vremenom „poprilično obesmišljena“ – distopija „danas možda jedini mogući primjer književnog angažmana“. Nije teško pogoditi, pogotovo jer je i sam pisac to redovito ponavljao u intervjuima za medije, što ga je potaknulo na „književni angažman“ naslovljen O zlatu, ljudima i psima:

„U romanu sam želio na neki način iskarikirati grotesknu svakodnevicu Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj živim, a koja je danas jedno potpuno urušeno i obesmišljeno društvo, društvo u kojem cvjetaju jedino korupcija i politička piromanija, a što pogotovo destruktivno djeluje zbog kompleksnosti te zemlje, zemlje s ‘viškom povijesti’ i manjkom zdravog razuma da se ti povijesni resantimani pomire i zatvore za sva vremena. U romanu sam želio pokazati kamo, po mojemu mišljenju, takva svijest vodi.“ Ukratko, pisac je gledajući svakodnevicu svoje zemlje shvatio da je sve oko njega u crvenom – da je u proteklih 25 godina proizvedeno toliko problema i nesuglasica, da je to zemlja sa samoživim političkim elitama i da su međunarodni odnosi takvi da se BiH nalazi u „bezizlaznoj pat-poziciji koju nitko ne može riješiti, niti to želi“. Mlakić posvuda vidi crne oblake, pa ni zaključak ne ostavlja prostor nadi: „Mislim da je za bilo kakva rješenja danas kasno.“

Roman O zlatu, ljudima i psima sastoji se od tri dijela, a radnja se u cjelini zbiva u Bosni i Hercegovini 2084. godine (aluzija na Orwellovu antiutopiju 1984.). Sva tri dijela mogu funkcionirati i samostalno, ali i ustrajna nekomunikacija (ili komunikacija ratovanjem, pa i dječakovim bacanjem kamena preko granične žice na starca koji mu je postao „šejtan“ čim mu je vidio oko vrata obješen križ – ista scena opisana u prvom i drugom dijelu knjige, iz različitih perspektiva) snažan je integrativni faktor. Zemlja je podijeljena u tri države – Treća Republika; Jedna i Jedina; Republika Vojna – čije granice razdvajaju visoke žičane ograde kojima teče struja. Državama vladaju totalitarni režimi na čijim su čelima vođe koji se oslanjaju na jake snage vojske i policije.

Cijeli je teritorij poharan brojnim ratovima, zapušten i onečišćen; opisi krajolika nagrđenih otpadom, napuštenim rudnicima i željezničkim prugama, ruinama nekadašnjih tvornica, grobljima automobila djeluju kataklizmički. Prometa gotovo da i nema, ljudi uglavnom putuju pješice, dok nebom lete dronovi i nadziru svaki centimetar prostora. A dronovi su, uz mobitele, sva „znanstvena fantastika“ u ovom romanu; budućnost BiH projicirana u 2084. godinu zapravo je njezina sadašnjost. Zastrašujući paradoks. Nekadašnja su poduzeća propala, nigdje se ništa novo ne gradi, stanovništvo je na rubu gladi, a sela gotovo ispražnjena od ljudi. Tom, socijalnom aspektu života protagonista svog romana Mlakić je posvetio posebnu pažnju, pa s tim u vezi spominje roman O miševima i ljudima Johna Steinbecka i djelo Dijete Božje Cormaca McCarthyja čija mu je socijalna tematika bila osobito važna budući da imaju mnogo dodirnih točaka s današnjom (i onom „udaljenijom“) BiH. Pridodaje im, kao pisca koji ga je inspirirao, i Stephena Kinga i njegov roman Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona u kojem se uvjerljivo govori o ljudskim strahovima.

Ovom se Mlakićevu romanu može pristupiti kao alegorijskom djelu – može se dakle čitati dvojako: doslovno i preneseno. Pretpostavljam da će ga malo tko čitati doslovno, već i stoga što se pripovjedač nije osobito trudio da zakamuflira imena država, njihovih glavnih gradova, velikih vođa, političara i đenerala, pojedinih događaja itd. U svom narativnom tekstu Mlakić zna dosta mučne situacije „na terenu“ literarnim sredstvima, osobito karikiranjem, ironijom, ali i drugim sredstvima još pojačati pa i dovesti do apsurda da bi stvari koje mu se čine problematičnima učinio vidljivijima. Starac iz prvog dijela romana, koji ima teško bolesna sina, nosi svećenikov zagovor za njegovo ozdravljenje, ali prije nego ga ubaci u Pukovnikov sandučić mora na stadionu prisustvovati strijeljanju osuđenika. Zločinac Selman, iz drugog dijela romana, kaže da „jaki nemaju savjest, jer im ne treba“. Pukovnik K., iz trećeg dijela romana, tvrdi: „Pobednik dobija sve i ima pravo na sve“.

Mlakićev je tekst O zlatu, ljudima i psima roman, a ne izvještaj. Tako ga treba i čitati.