Slike kao brodovi

Brodovi su puni simboličkog potencijala, nakrcani teretom iz različitih slojeva ljudske imaginacije, da tako kažem. Možemo li ih isprazniti i svesti ih na neki osnovni lik, arhetip ili čisti pojam? S tim pitanjem (i sami opterećeni prethodnim znanjem) možemo gledati izložbu Josipa Rončevića u Galeriji Matice hrvatske pod naslovom Izgraditi brod. Dio tog ciklusa bio je izložen prošle godine u Knjižnici Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu, a riječ je o slikarovu diplomskom radu.

Iz postava izložbe / Snimio Luka Smuk

Njegova je polazna točka vrlo jednostavna. Na platnima većeg formata autor slika faze izgradnje barke, na zanimljiv način tonirajući samo žutu i narančastu. Manji su formati slike različitih alata potrebnih za tu izgradnju. Rijetko kada se u slikarstvu danas susreće ciklus koji se može opisati tako sažeto i kojemu je svaka dalja elaboracija – teret. Ali tekstovi, poput brodova, mogu podnijeti različite terete.

Začudna jednostavnost ciklusa možda je (unatoč intenzivnim i snažno prisutnim bojama slika) ono prvo što me intrigiralo. Rončević je manualni rad, tradicionalni proces izgradnje plovila usavršavan tisućama godina, prenio u slikarski rad, u proizvodnju objekta bez ikakve praktične uporabe. Praktično je preveo u estetsko, a fizičko u imaginativno. To je imaginacija inherentna slikarstvu (stvaranju nečega na površini platna) i umjetnosti općenito (osmišljavanju nečega iz uma stvaratelja).

Izrazita pikturalna energija

Ono zajedničko i fizičkom i imaginativnom i praktičnom i estetskom jest zanat, dakle umijeće nužno kako bi proizvod funkcionirao. Kako bi nas nosio preko valova ili preko svakodnevne percepcije i spoznajne moći. I u jednom i u drugom slučaju za putovanje potrebno je prijevozno sredstvo (bilo ono čamac ili slika), a samo je putovanje iskustvo drukčije od svakodnevnoga i (ne nužno, ali obično) pretpostavlja neki cilj, odnosno dolazak u promijenjeno stanje (evo kako se asocijacije spretno ušuljaju u svaku interpretaciju, kao slijepi putnici na brodove).

Josip Rončević, Druga ruka, 2020.

Reći nešto slikom i na slikarski način, specifičnim vizualnim kodom i energijom koja se njime može prizvati, želja je ovog umjetnika. Tako, primjerice, slike Prva ruka i Druga ruka, čiji se naslovi odnose na slojeve boje na brodu, a značenjski spajaju rad i stvaralaštvo, zrače izrazitom (rotkovskom, ili bonarovskom) pikturalnom energijom. Takav pročišćeni slikarski govor način je stvaranja koji je sve manje na cijeni. Nažalost, sve češće na njemu parazitiraju eksplikacije. Pritom ne mislim na danas vrlo popularnu figurativnu naraciju, ekspliciranje nekih mjesta, događaja, isticanje prisutnosti likova ili narativa. Realistično slikarstvo teži drugačijem cilju, u njemu je izravan narativ često nužan i ono nije usporedivo s ovim Josipa Rončevića.

Nasuprot tomu, za likovnu umjetnost uistinu pogubna eksplikacija nalazi se, recimo, u suvremenoj opsesiji procesualnošću i kontekstualizacijom. Jedna od zaista sjajnih odluka Josipa Rončevića, koja ga razlikuje od velike većine suvremenih umjetnika i koja je u suprotnosti s praksom još veće većine suvremenih kustosa, jest ta da na izložbi ne prikaže nikakvu dokumentaciju (u videu, fotografiji ili tehničkoj skici) vlastite, stvarne gradnje broda. Tu se vidi njegova dubinski slikarska inklinacija kojoj je sve što nije slikarstvo nepotreban otpad i balast. I sasvim je u pravu. Jer to štrebersko dokumentiranje konteksta kao i dosadno, patetično i tašto povezivanje rada s umjetnikovim životom u posljednje vrijeme siše životne sokove likovnoj umjetnosti poput ove, koja traži svoj narativ onkraj eksplicitnog sadržaja. Ono neizrečeno ovdje je rječitije. Jer takva je priroda slikarstva. Ono zahtijeva obraćanje našim mogućnostima trenutačne, intuitivne i često iracionalne spoznaje.

Ovakve slike snažno komuniciraju formom. Intenzitet žute i narančaste boje, u lazurnim nanosima u kojima se gube obrisi predmeta, prenosi nas u posve drugu, slikarsku stvarnost. Ona pretpostavlja drukčije shvaćanje svakodnevice i svega iskustvenoga te tako oštri našu senzibilnost za svijet oko nas.

Tu dolazimo do pitanja naracije i (ponovno) do imaginacije, koja je prati u stopu. Moderna dogma naraciju proganja iz slikarstva, tobože u korist jezika čiste forme. I to bi bilo opravdano kada čovjek ne bi imao imaginaciju, tog često ugodnog, a često i nesnosnog demona koji ga oblijeće u eteru. Rončević se u ovim slikama, vidjeli smo, oslobodio njemu nepotrebne brbljavosti. Ali to ne znači da su one nijeme. Čak ni to da govore samo slikarskom formom (koje li floskule, napisane bezbroj puta u posljednjih sto godina). Ne moramo ići u asocijativne slojeve koje brodovi sadrže, pa ni u nabrajanje slikarovih prethodnika sa sličnim postupcima, razmišljanjima i smjerovima istraživanja slikarstva. Ipak, već sam izbor teme, kao i specifičnog postupka, nameće određene asocijativne sklopove – a vidjeli smo kako su se oni spretno ukrcali i u ovaj tekst nešto ranije. No slijepi putnici ponekada nisu i neželjeni putnici.

Nadilaženje stvarnosti
u jeziku boje

Uz slikarski jezik, moć imaginacije (umjetnika, jednako kao i gledatelja) dio je likovnog stvaralaštva. Upravo je užitak gledati koliko Rončević, iako još relativno mlad, vješto poput staroga znalca dozira i jedno i drugo u ovom ciklusu, dajući svega dovoljno, a ničega previše. Čest je problem starijih slikara što s vremenom gube tu mjeru, uglavnom zbog gubitka samokritičnosti, pa se nadam da će Josip Rončević, inače samozatajan po prirodi, izbjeći takvu budućnost.

Slikarstvo, kako ga shvaća ovaj autor, pokušaj je nadilaženja stvarnosti u jeziku boje. Niz njegovih prethodnika koji su pokušali slikarstvom doći do specifičnog, možda dubljeg ili harmoničnijeg doživljaja svijeta, dugačak je. U samoj formi već sam spomenuo Rončevićevu srodnost s Bonnardom i Rothkom, a lazurni tretman slikanih objekata priziva u sjećanje i Luca Tuymansa, slikara sličnih razmišljanja i htijenja. Ali zapravo, nije uopće važno što je slično čemu. Putovi slikara se (posebice kada idu k istom ili sličnom cilju) katkad isprepleću, katkada križaju, a katkada posve mimoilaze. Nekada svjesno, a nekada nesvjesno. A čak su im i ciljevi često različiti. Ono što im je zajedničko jest šuma slikarstva po kojoj tumaraju i u kojoj se nadaju pronaći skrivena područja, gdje je smisao svega jasan u svoj svojoj punini. Negdje je napisao majstor Eckhart: „Teolozi se mogu svađati, ali mistici cijeloga svijeta govore istim jezikom.“