Sjećanje na veliki strah

Koliko kulturocid može biti uspješan, i kako nakon dovoljno duga protoka vremena može biti izbrisana svijest o nestalom svijetu, vidjelo se ovih dana kad je Hrvatsko katoličko sveučilište najavilo osnivanje studija medicine. Među internetskim komentarima nasumce izabirem ove: da će katolički liječnici liječiti molitvom ili puštanjem krvi, da je Crkva nekad spaljivala doktore i da nije u redu da se dogmatske institucije bave obrazovanjem. Nije to daleko od ozračja nakon Drugoga svjetskog rata, koje je s. Veronika Mila Popić opisala u knjizi Milosrđe otkupljuje mržnju s podnaslovom: Odnos jugoslavenskog komunističkog režima prema Družbi sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog – Zagreb od 1945. do 1952. godine, koju je objavila Kršćanska sadašnjost. Družbi, koja je tada bila djelovala u Hrvatskoj puno stoljeće, nova država bila je oduzela brojne bolničke zgrade – među kojima je bila i Vinogradska bolnica, najmodernija u Hrvatskoj – ali i niz obrazovnih institucija: kroz njihove je osnovne škole prošlo 25.000 učenica, Družbina Ženska učiteljska škola osposobila je 3500 učiteljica, a Nižu žensku realnu gimnaziju pohađalo je 19.000 učenica; 1945. u Ženskoj realnoj gimnaziji bilo je 1500 učenica.

Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.

Totalitarna vlast nasrnula je na njih žestokom političkom propagandom, koja je izazvala i osobno i sudsko nasilje. O općoj histeriji govore i brojna svjedočenja da su na sestre ljudi na ulici bacali kamenje i vrijeđali ih, udaralo se kundacima po vratima i provodilo premetačine, a u samostane se noću provaljivalo i tuklo sestre. Kao oličenje propagande s. Veronika Mila Popić navodi i zloćudnu knjigu Viktora Novaka Magnum crimen izdanu 1948, a napisanu, kako se poslije otkrilo, na temelju zapisa jugoslavenskoga nacionalista i pripadnika četničkog pokreta Đure Vilovića. I Novak i Vilović bili su katolički svećenici koji su napustili Crkvu, a mržnju prema njoj argumentirali su brojnim krivotvorinama. Za agitaciju protiv redovnica bilo je, kaže autorica, „ključno obezvrijediti bit njihova zvanja utemeljena na kršćanskim načelima bezuvjetne pomoći svakom čovjeku“ – jedna od sestara tada osuđenih na zatvor, Anuncijata Ana Ivanušec, svojedobno je bila u bolesti njegovala i tadašnjeg predsjednika vlade Narodne Republike Hrvatske Vladimira Bakarića.

Etikete su se lijepile olako, primjerice za s. Gizelu Magdalenu Subotičanec, uhićenu 1950. u Rijeci. Proglašena je ustaško-klerikalkom jer je učenice srednje medicinske „nagovarala da se ne odazivlju dobrotvornim radnim akcijama“, „da ne čitaju naprednu literaturu“ i „da ne uzimlju aktivnog udjela na ideološko-političkim sastancima“; poslije sestre bile su uhićene i tri njezine učenice. Medijski diskurs nije bio drukčiji nego danas. Narodni list je tako slavio svaku osudu „inspiratora i izvršioca masovnih klanja nad našim narodima i njihovih pomagača“ – a sve se svodilo na „krivično djelo služenja neprijatelju“ i „krivično djelo rada protiv narodne vlasti“. U povodu procesa zbog toga što su sestre u Zagrebu u samostanu imale nedopuštenu količinu kože za izradu obuće, koja je bila racionirana, Vjesnik je pisao da se pokazala „sva licemjernost, laž i himbenost onih koji su se nastojali prikriti iza nekih uzvišenih ideala“ – optužujući sestre milosrdnice za lažni moral, i da ih „potrebe naroda uopće ne interesiraju“.

Sestre su bile i ubijane: s. Beata Stipetić iz Vinogradske bolnice bila je osuđena na smrt na velikom montiranom procesu protiv vjerskih službenika; tri sestre milosrdnice, Lipharda Josipa Horvat, Geralda Ana Jakob i Konstantina Roza Mesar, bile su 18. lipnja 1945. odvedene iz bolnice u Vrapču, a o njihovoj se sudbini nije ništa znalo do 1994, kada se pojavilo svjedočanstvo da su bile ubijene i bačene u Jazovku. U knjizi je opširno popraćeno i suđenje sestrama u Otočcu, u kojem je publika u sudnici skakala na klupe; iako optužba nije imala nikakva pouzdana svjedočenja, čak su i branitelji koje su sestre dobile po službenoj dužnosti tražili od suda da budu „što strože kažnjene“. Sestra Žarka Ivasić bila je strijeljana, a s. Hibertina Džimbeg i s. Verena Fostač osuđene na zatvor, na što je reagirao apostolski nuncij u Beogradu J. P. Hurley i američki ministar vanjskih poslova J. F. Byrnes. Na taj način nastala je shizofrena povijest, službena i privatna, kako svjedoči Otočanka Marija Fajdetić – na otočkoj bolnici bila je postavljena spomen-ploča i onamo su odvođena djeca da slušaju o tome kako su časne sestre prokazivale partizane ustašama: „Na žalost, to je bilo tako makar je istina druga. To su partizani prepričavali na svoj način, ali građani nisu.“

Osuđenice u Otočcu druge su sestre „našle u bijednoj prostoriji, kiša im je padala na glavu“. Jedna od njih, bivša predstojnica u bolnici u Otočcu, Verena Fostač, rekla je posjetiteljicama: „Mi smo sve spremne podnijeti, samo ne dajte da umremo od gladi.“ Ukupno su u poraću bile osuđene na zatvor 93 sestre; u zatvoru nisu smjele nositi redovničku odjeću niti prisustvovati misi i često su držane u samici, ali svejedno, po ocjeni zatvorskih uprava, „nisu davale znakove popravka“. Da su sestre bile nepokolebljive, iako je vladao, kako su same rekle, veliki strah, svjedoči i odgovor s. Liljane Kate Bošnjaković kad su je 1949. uhitili u Sarajevu. Kad su joj u premetačini našli duhovnu knjigu, bila je upitana zašto Bog sada ne čini čudesa? „Nema kome“, spremno je odgovorila s. Ljiljana.

Iza bezbrojnih pojedinačnih slučajeva progona nalazi se uništenje kršćanske kulture, koja je bila lišena i svojih materijalnih temelja i svoje javne vidljivosti. U knjizi je s. Veronika Mila Popić dala obilje dokumenata o državnom nasilju, i dokaze o nepravednom oduzimanju bolnica, škola i imanja namijenjenih uzdržavanju redovnica i njihove djelatnosti. Zabilježila je i svjedočenje o komisijskom skidanju raspela 28. travnja 1948. u Vinogradskoj bolnici: „To je bila velika žalost ne samo za sestre nego i za bolesnike. Osim toga dala je uprava graditi zid da izolira crkvicu od bolnice.“ Ono što je bilo nezamislivo, nakon sedamdeset godina postalo je normalno. Zločin se uvijek isplati, a najviše u politici.