Sjećanja iz snova

 

 

Izvor HTZ

Noćas se u snu

kao u neku pedesetu davnu

kroz Zvocku široku i ravnu

od Meštrove Džamije

 k’o paperje laka

maglica vukla tiho i mazno

u zagrljaj Maksimirskog parka.

Sati se s katedrale

kićenih tornjeva

muklo kotrljali Bakačevom

otežali od gustog noćnoga mraka

ispod naslućenog traka

tananog mjesečevog vira

iz sjećanja živa

i noćnog mira,

noćnoga mira…

Začulo se tek kao s groblja

zvonko, uzbuđeno,

brecavo zvono

što traži put do raja

u to gluho noćno doba,

uplašenog, noćnog,

starinskog tramvaja!

To je opet stari naš

nostalgičar Pišta

urlao kao trumpetaš,

ohrabren litrama gemišta,

stojeći stamen na pruzi,

boreći se za pravdu do kraja!

Da je pješak

u Nezavisnoj

važniji od tramvaja!

I preživio sretno!

Hvala oprezu vinskoga brata

tramvajca Horvata

što ga spazi

među tračnicama,

gdje prugom ponosno gazi!

Promukli glas prepozna!

I što je bilo u kočnicama pijeska!

I što ga nije čula OZNA!

A onda se blistava

rađala zora

bez crne vijesti

u kronici

grada!

S prvim zrakama

kupala se Zvocka sva

u mirisu vrućega kakaa

iz onog mljekarstva

preko puta livade

na uglu Bogišićeve…

Tek nešto malo u šreh!

Kak’ bi rekel

hauzmajstor Štijef.

I opet je radostan

skakutao dan

    veselih igara!                                                       

Jurnjavom, vriskom,

paklenskom drekom.

Proključala livadica mala!

Juriš dolje!

kroz visoku travu

pa opet gore,

mada korov bode,

na drugu stranu

bez daha

do mraka od zore!

U proljetnom cvijeću

prvo prijateljstvo

se na njoj nađe

i ruganja

i ljute svađe!

I suza laka

zbog čička u kosi!

Tajnog priznanja

zaljubljenoga dječaka!

I tako sve do mraka,

umornih vjeđa,

padanja crvenih mašni

s vrha pletenica,

zadnjih vrabaca

iznad kukuruzišta

tamo kod Nodilove,

majčinog glasa

koji uzalud s prozora

na spavanje zove…

Na kraju

uz graju

tutanj stampeda

u haustor broja dva!

Rad šta?

Tko zna!

U korovu je valjda

šušnula iznenada

nečija mašta!

Onda u sigurnosti doma

zadnje snage

za toplinu tuša,

nenadmašni tanjur griza

i po njemu smeđeg praha!

U tragovima…

Pa obavezno:

„‘ajmo sad pišat pa spavat!“,

nasmijano, nježno

i salve smijeha

što ih pronosi

kupaonska jeka…

Pa brzo u krpe!

I lagano poniranje

u miris na suncu

sušene plahte!

Sve dalji i tiše

glasovi dragi

tamo negdje

iz kuhinjske niše…

Dalje i dalje od jave

na putu

u predjele plave.

Čarolija noći zove.

U snove,

u snoooove…

I opet prvi trak svjetla

baci sjenu trepavica

na rumena naspavana lica.

Glas zvona i kumice

unisono dolje sa ulice:

„Vrhnja, sireka,

za pohanje piceka!“

S četvrtog kata

na tankoj uzici

s ceduljkom i novcem

košaru spušta Marica.

Farida s treće

bi poljsko cvijeće,

Marija vjenčić

margareta!

A Violeta?

Ljubičice plave,

dok Julka sanja

imelu iznad glave…!

Josipa?

Ništa!

Ko jutra svaka

ona uživa

čarolijom glasa

na dvorišnom balkonu

otvarat pupoljke slaka…

Netko pita

treba li vratit

još od jesenas

od krumpira vreće…

I tako užurbana subota kreće

sa samo tri sata škole!

Koje li sreće!

Pripremaju se oprave

za sutrašnju misu

što je svakim trenutkom bliže

u podrum skrivenoj crkvi

kvart niže!

Poslije opet livada

sve do nedjeljnog ručka…!

I tako dan za danom.

Neizbježna livadica mala,

koja šetnja

do Maksimira

s obaveznim

 „Ljubim ruke gospodičnica!“

starice čipkanih crnih rukavica

istog otmjenog šešira

što kod ulaza

prodaje buketiće ljubica,

i odgovor: „Ke?“

„Molim dve!“.

Lunapark iza ulaza

smiješnih ogledala,

ljuljački – čamaca…

Pa po obroncima Medvednice,

do groba Oca Domovine

iza šestinske crkvice!

Ljeti  tragovi bosih stopala

u vrućem asfaltu

do bazena

sred Krešimirova parka

prije i poslije ručka...!

Svih tih godina!

Vremena!

 A dalje se fućka…!