Rijeka, crveno i crno

Povijest projekta Europske prijestolnice kulture pada u davnu 1985, kada ga je progurala glumica Melina Mercouri, tadašnja grčka ministrica kulture. Poslije niza velikih europskih kulturnih centara, na red su 2020. došli Rijeka i irski Galway. Iz imena ta dva grada vidimo da je za Europsku Uniju to prilično marginalna tema te da je, zapravo, riječ o egzotičnim kulturnim mrvicama. Ali i iz takva, relativno slaba startnog položaja, moglo se dosta toga napraviti, samo da se išlo ideološki mnogo šire i da COVID-19 nije sve prilično obesmislio.

Novi izložbeni centar / Izvor Rijeka 2020

Slaven Tolj, ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, kao duhovni vođa i inspirator cijeloga projekta EPK, imao je koncept EPK kao kvarnerske Documente (Kassel), no na način da crveno bude jedina boja događanja – što je u slučaju Rijeke prilično rizično. Naime, izvorno je središnji projekt EPK 2020. bio zasnovan na obnovi i aktiviranju devastiranog Titova broda Galeb, to između 850 vrlo različitih događanja. A oko Galeba, kao simbola Josipa Broza Tita, komunizma i pokreta nesvrstanih, aktivirao se u crveno obojen (jedna fasada!) Muzej moderne i suvremene umjetnosti te crvena zvijezda na Riječkom neboderu.

Prije točno stotinu godina Rijeka je zaista bila europska prijestolnica kulture. Tijekom petnaest mjeseci 1919–1920. pjesnik Gabriele D’Annunzio u Rijeci je ostvario (art) fašizam – u izrazito crnoj boji. D’Annunzio je od Rijeke napravio svjetski politički i umjetnički problem, pa je čak i američki predsjednik Wilson predlagao da Rijeka postane sjedište buduće Lige naroda (Ujedinjenih naroda), shvativši da je D’Annunzio s fašizmom otišao posve u krivom smjeru. To otprilike znači da je Rijeka, kao fašistički centar svijeta, trebala postati miroljubiva oaza iskrvarene i iscrpljene, poslijeratne Europe.

Nasilni hod povijesti Rijeci se vratio na otvaranju izložbe u sklopu EPK Rijeka 2020. posvećene Gabrieleu D’Annunziju u neorenesansnoj palači Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja – nekadašnjem sjedištu D’Annunzija i njegove Talijanske uprave Kvarnera. I nesuđenom sjedištu Lige naroda! Otvaranje je bilo spektakularno: zbog velikog broja posjetitelja, jakog osiguranja i agresivnih talijanskih neofašista, no potom je izložba nastavila svoj život ponešto prigušeno – zbog korone! Korona je zakomplicirala osnovnu ideju EPK – naime, da se usmjere kretanja turista iz cijele Europe prema nekim novim, nepotrošenim gradovima.

Službeno otvaranje EPK 1. veljače 2020. bilo je ponešto predvidljivije od davnašnjih D’Annunziovih događanja u Rijeci, no medijski odlično popraćeno. Najvažniji likovni projekt na samu otvaranju bila je izložba S kolekcijom Davida Maljkovića, jednoga od hrvatskih autora koji su najprisutniji na međunarodnoj sceni, rodom iz Rijeke, gdje je Muzej moderne i suvremene umjetnosti predstavio na pomalo ironičan način, naime pokazao je muzejske depoe kao svoju izložbu. Zbog problema s pandemijom korone te niza drugih razloga, Slavena Tolja, na čelu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, zamijenila je tijekom ljeta 2020. Puljanka Branka Benčić. Njezina je najvažnija referencija da je bila kustosica hrvatskog nastupa na Bijenalu u Veneciji 2017. Eminu Višnić, kao direktoricu EPK, zamijenila je Irena Kregar Šegota.

Što se tiče posjećenosti događanja, koronavirus prilično je obesmislio cijelu manifestaciju. Naime, umjetnička djela potpuna su tek kad ih doživi publika. Kao što su besmisleni sportski događaji bez publike – ili s vrlo malim brojem posjetitelja – isto se može reći i za izložbe i kulturna događanja poput Europske prijestolnice kulture. Osnovni je cilj projekta EPK postizanje što šire komunikacije... što je izostalo.

Najdojmljiviji segmenti EPK nedvojbeno su aktiviranje skladišta Exportdrva na Delti kao ozbiljna, velika izložbenog prostora te barokne upravne zgrade Rafinerije šećera kao posve nova prostora Muzeja grada Rijeke. Fiume fantastica izložba je kojom je arhitekt Idis Turato pokušao definirati grupe problema – ili sretnih rješenja – u arhitekturi i urbanizmu Rijeke u možda četvrtini hale Exportdrva. Muzej grada Rijeke pak stalnim postavom pokušava redefinirati industrijsku baštinu, osobito Rafineriju šećera, impresivnu kompaniju koja je u 18. stoljeću zapošljavala 1.500 ljudi, dok je cijela Hrvatska imala 300 manufakturnih radnika. Ervin Dubrović, dugogodišnji ravnatelj Muzeja grada, uspio je posve preuzeti kraj EPK s izložbom Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza. S devet velikih uljanih slika Gustava Klimta, Ernsta Klimta i Franza Matscha, uspio je cijeli projekt EPK odjednom osloboditi ideoloških okvira i vratiti vrhunsku, svjetsku umjetnost u Rijeku. Iz kazališta, koje je građevinski u vrlo lošem stanju, uzeo je nevidljive slike sa stropa i iznad scene, te ih učinio vidljivima na pravi način. Bez trikova, bez prenemaganja, bez salonskog ljevičarenja, on je uspio organizirati izlaganje restauriranih slika u zatamnjenim prostorijama muzeja, s odličnom rasvjetom, i tako se Europska prijestolnica kulture, napokon, oslobodila nepotrebnih (ideoloških!) balasta, a ostala je tek ljepota slikarstva jednog od najvećih svjetskih umjetnika uopće, predstavljena na pravi način, restaurirana na pravi način – i s vrhunskim katalozima na hrvatskom i engleskom jeziku. Najjednostavnija rješenja često su i – najbolja.