Raskošna produkcija i epski zamah

Nakon hvaljenih i nagrađivanih serija Hrvatski kraljevi i Republika, kojima u određenoj mjeri valja pridodati i četverodijelni serijal Ludi rimski carevi, zasad dugometražni film, a uskoro i TV-serija od četiri epizode Doba uskoka još je jedan izvedbeno vrlo ambiciozan igrano-dokumentarni projekt scenarista i redatelja Božidara Domagoja Burića. Riječ je o raskošno produciranu (15 milijuna kuna) i za realizaciju zahtjevnu projektu čija je produkcija započela još u proljeće 2017. i u snimanje kojeg je, slično spomenutim prethodnim serijama, bio uključen velik broj suradnika.

Izvor HRT

Vodeći se spoznajom da su uskoci u Hrvatskoj poznatiji kao pojam, dijelom moguće i nejasna značenja, no što su poznati kao vojnički organizirana skupina, kao ratnici, gusari i svojevrsni posljednji europski križari od kraja 15. do početka 17. stoljeća, među kojima su dominirali katolici izbjegli iz područja koja su u Hrvatskoj, Hercegovini i Bosni okupirale Osmanlije, Burić je priču o njima odlučio ispripovijedati u hibridnoj formi križanca igranog i dokumentarnog filma.

Opravdano je držao da mu upravo ona pruža mogućnost s jedne strane iznošenja povijesnih detalja i čvrsto utemeljenih činjenica, a s druge mogućnost ne samo vizualne i narativne nadogradnje povijesno-dokumentarnih fakata, kao i njihova spajanja u dramaturški zaokruženu cjelinu, nego i stvaranje djela koje će biti komunikativno i koliko je to moguće zabavno širem krugu gledatelja. I u svim nakanama uglavnom je uspio, nerijetko i u velikoj mjeri, jer je posrijedi film epskog zamaha i efektno sugerirane monumentalnosti, ostvarenje raskošne scenografije za koju je zaslužan Igor Juras, autorov suradnik iz Republike, kao i podjednako bogate kostimografije koja je djelo Jasne Zvonković Ljevaković, također Burićeve suradnice iz iste serije. Epičnosti i monumentalnosti pridonosi i impresivna glazba koju je uz glazbenika i multiinstrumentalista Burića skladao njegov stalni suradnik Srđan Sekulović Skansi, a u kojoj se može nazrijeti utjecaj heavy metala kao redateljeve omiljene vrste glazbe.

Plakat filma

„Neka vas Bog čuva
od ruke Senjana“

Težnja za epskim i monumentalnim razvidna je već od uvodne sekvence, u kojoj kamera tijekom noći godine 1599. klizi maglovitom površinom mora u venecijanskom zaljevu načičkanu jedrenjacima i lađama te se približava luci i trgu Sv. Marka, na kojem pri utovaru jedrenjaka vlada velika živost. U toj sekvenci bogati vlasnik jedrenjaka na koji posada utovaruje teret likom, govorom i gestama neodoljivo podsjeća na don Vita Corleonea iz Coppolina Kuma, osobito dok kapetanu tog jedrenjaka govori „Neka vas Bog čuva od ruke Senjana“. Ta duhovita posveta Coppolinu remek-djelu nije i jedini autorov hommage njegovim omiljenim filmovima i redateljima, jer će pozorniji gledatelji tijekom filma zapaziti i primjerice posvetu Spielbergovim Otimačima izgubljenog kovčega, Coppolinu Drakuli kao i još nekim Buriću važnim filmskim naslovima. U tim je posvetama razvidan i humorni otklon, pa i kroz autoironične glumačke nastupe. Dušan Bućan tako tumači oholog mletačkog izaslanika Josipa Rabattu koji nije shvaćao da ohološću među uskocima može izazvati samo podsmijeh i bijes, a Amar Bukvić u ulozi legendarnog uskoka Juriše Hajduka za razliku od Bućana ipak izgovori koju rečenicu, no glumački forte također mu je u tjelesnoj i facijalnoj ekspresivnosti. Napokon, humor cjelini osigurava i izbor neuspjelih repeticija tijekom odjavne špice, kada se primjerice glumci Dragan Despot i Milan Pleština smiju svojim pogreškama u interpretacijama Markantuna de Dominisa i Petra Kružića.

Svakodnevni život Senjana

Nakon serija Hrvatski kraljevi i osobito Republika, vizualna dojmljivost je ono što se opravdano očekuje od svakoga novog Burićeva projekta, a za sjajnu vizualnu fakturu i u Dobu uskoka zaslužan je snimatelj Branko Cahun (Na sporednom kolosijeku i Kukuruzni put Petra Krelje, Plašitelj kormorana, Berač kamena i Most na kraju svijeta Branka Ištvančića), koji je odlično izveo i zahtjevne sekvence snimane pred zelenim zaslonom. Za potrebe snimanja filma izgrađena je replika dijela autentične mletačke galije, koja se na ekranu obilno i prilično impresivno eksploatira, i u sekvencama bitaka i borbi, koje su zahtjevne ne samo zbog uporabe specijalnih efekata nego i iz redateljske, scenografske, snimateljske, kostimografske i dakako glumačke perspektive.

Kao i u seriji Republika, u kojoj je prikazan i dio svakodnevice Dubrovčana onog vremena, i u Dobu uskoka dosta je pozornosti posvećeno svakodnevnom životu običnih građana Senja tijekom 16. stoljeća, ponajprije zato što autor smatra da se određeni povijesni kontekst najbolje može predočiti prikazom egzistencija običnih ljudi. Premda je neosporna autorova tendencija za što većim uravnoteženjem dokumentarne i edukativne dimenzije filma s onom igranom i pojednostavnjeno rečeno zabavnom, naposljetku ostaje dojam da je, baš kao što je igrano nadvladalo dokumentarno, i ono zabavno nadigralo edukativno. To svakako pridonosi većoj komunikativnosti filma, i možda pomogne njegovoj boljoj gledanosti u kinima, kao i gledanosti serije na HTV-u u studenom ili prosincu ove godine, no u konačnici rezultira i mjestimičnom neželjenom trivijalnošću i banalnošću. U kreativnoj zaigranosti pri stvaranju što gledljivijeg igrano-dokumentarnog hibrida Burić je trebao povremeno čvršće stati na loptu.