Ozbiljna glazba vrhunski ozbiljno

Doista je radost, sreća i užitak da se u Hrvatskoj, usprkos još nezaustavljenu galopu koronavirusa, organiziraju umjetnički događaji, pa makar i uz epidemiološka ograničenja koja pogađaju obje strane pozornica ili koncertnih podija. Dakako, mislim time na umjetnike, u mojem slučaju glazbenike, koji se trajno moraju domišljati što će izvoditi kako bi ih na podiju bilo što manje, kao i na publiku, koja je brojčano „srezana“ do maksimuma. U Zagrebu je u odnosu na dva velika orkestra, Zagrebačku filharmoniju i Simfonijski orkestar HRT-a dodatni problem i prostor za koncertiranje, budući da je KDVL još u obnovi nakon snažnih zemljotresa.

Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović uvijek je spremna za najzahtjevnije zadaće / Snimila Marija Štilinović / HRT

Uprava Simfonijskog orkestra HRT-a, a njegovu je koncertu održanu 6. svibnja posvećen ovaj osvrt, odlučila je program održati u Maloj dvorani Doma sportova, dakako pred prorijeđenom publikom i uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskog radija i Trećem programu Hrvatske televizije. I tako u nesreći i neka sreća, jer je zahvaljujući vrsnoj urednici i voditeljici, muzikologinji Jani Haluza, bilo moguće pratiti i razgovore s glazbenicima, dirigentom večeri Tomislavom Fačinijem i solisticom na koncertu, mezzosopranisticom, nacionalnom prvakinjom Opere HNK-a u Zagrebu Dubravkom Šeparović Mušović. Na programu su bila dva vrhunska ostvarenja klasične glazbe, simfonija Mathis der Maler (Slikar Mathis) Paula Hindemitha i Rückert Lieder (Rückertove pjesme) za glas i orkestar Gustava Mahlera.

Oznaku „klasična glazba“ često se zamjenjuje oznakom „ozbiljna glazba“.

U odličnom izboru orkestralnih djela koja je maestro Tomislav Fačini objedinio u programu ciklusa Kanconijer davši mu naslov Pjesnik, slikar, skladatelj nije naodmet pozabaviti se pojmom „ozbiljna glazba“. Doista, za izvođenje klasičnog repertoara nužni su glazbenici, nadareni pojedinci, koji su prošli dugogodišnje ozbiljno školovanje i dobili diplome kao potvrde za profesiju, ali i dalje moraju svakodnevno ozbiljno vježbati kako bi mogli udovoljiti svim zahtjevima notnih zapisa koji im se stavljaju na pultove. Bilo da je riječ o instrumentalistima ili o pjevačima, milosti nema. Ali ozbiljnost je zahtjev postavljen i pred slušatelja, koji bi, želi li neko klasično, ozbiljno glazbeno ostvarenje bolje razumjeti, shvatiti pa onda i doživjeti kao umjetnički, estetski užitak, trebao znati barem ponešto o vremenu nastanka djela, o njegovim stilskim značajkama, pa onda i o životu, profesionalnom, a ponešto i privatnom, skladatelja. Barem je tako u povijesti glazbe koja pripada europskom civilizacijskom krugu.

Dakako, nije mi moguće ulaziti u pojedinosti života Paula Hindemitha i Gustava Mahlera, a riječ je o itekako zanimljivim, pa i dramatičnim životopisima, a nije moguće u novinskom osvrtu ni dati iscrpniju analizu tako velebnih partitura kao što je to trostavačna simfonija Slikar Mathis, praizvedena 1934, ili pak pet pjesama za mezzosopran Gustava Mahlera, koje je uvijek zaposlen i tražen dirigent skladao na liriku Friedricha Rückerta 1901/02. u svojoj vili u Maierniggu na obali jezera Wörther u Koruškoj, ljetnom utočištu u kojemu je s mladom suprugom Almom provodio godišnje odmore, jedino vrijeme kada je mogao i skladati.

Za glazbenokritički osvrt bitno je, a za interprete zanimljivo, saznati kakav su dojam ostavili, kako je primljena njihova izvedba. U ovom je slučaju doista moguće dijeliti samo superlative. Maestro Tomislav Fačini, šef dirigent Zbora HRT-a, dokazano je vrstan voditelj orkestra kada je riječ o složenim i zahtjevnim partiturama. Tri stavka Hindemithove simfonije, opsežni prvi Engelkonzert, u kojemu je Hindemith koristio i narodni napjev Es sungen drei Engel, kraći, tamni i dramatični Grablegung, te vehementni završni stavak Versuchung des Heiligen Antonius, u kojemu limeni puhači energično uvode napjev iz 13. stoljeća Lauda Sion Salvatorem, a riječ je o skladateljevoj inspiraciji slikama renesansnoga majstora Matthiasa Gotharta ili Neithardta, koji je poslije nazvan Matthias Grünewald, što zahtijeva poznavanje vjerskih umjetničkih vizualnih predložaka, koji su na način programne glazbe „preneseni“ u akustičke slike, izveli su glazbenici u punini dinamičkih suprotnosti i ljepoti orkestralnih boja, koje su zbilja bravurozno izvodili u solima drveni puhači, odlični flautistica, oboist i klarinetist te puhač na engleskom rogu, unutar velikog instrumentalnog korpusa čiji su gudački tutti i uopće cjelina međuigre pojedinih orkestralnih skupina ostvarili pod koncentriranim Fačinijevim vodstvom dojmove i doživljaje glazbenih vrhunaca.

A kada je pak riječ o mezzosopranistici Dubravki Šeparović Mušović, vrhunskoj glazbenici koja se uz slavu na opernim pozornicama, primjerice nedavnom sjajnom kreacijom Gluckova Orfeja, proslavila i kao koncertna pjevačica uvijek spremna za najzahtjevnije zadaće, nemoguće je ne istaknuti njezin uvijek intelektualno promišljen pristup svakom djelu. Jer pet pjesama na Rückertove stihove jedinstvenog i neodoljivoga skladateljskog genija Gustava Mahlera, s naslovima Blicke mir nicht in die Lieder, Ich atmet’ einen linden Duft, Ich bin der Welt abhanden gekommen, Um Mitternacht i Liebst du um Schönheit, pet je nadasve intimnih uglazbljenja tek naoko jednostavnih, a duboko simboličkih pjesama.

Voluminoznim glasom, koji suzdržava do najtananijeg piana, ostvarila je, popularno zvana Dube, naša ponosna Dubrovkinja, interpretacije koje su vrhunske i doista ne bi smjele ostati samo u nezaboravnom sjećanju zbog epidemioloških razloga reducirane publike, koliko god dugo trajao pljesak i očito oduševljenje.