Od kaligrama do rešeta

Ima pjesnika koji sve što mogu kažu pjesmom, a ima i onih koji su sposobni odmaknuti se od vlastite prakse pisanja te ju s distance promotriti i racionalizirati. Među ove druge svakako treba ubrojiti Borbena Vladovića (1943), autora značajnog, poetički razvedenog i živog opusa. Nedavno je na pitanje odakle crpi inspiraciju ovako odgovorio: „Uglavnom iz zbiljskoga života, miješanjem zapažaja iz svakodnevice ali s teoretskim i povijesnim znanjem iz književnosti te intelektualnog, kreativnog i spontanoga. Sve što sam napisao do sada bilo je u tom prožimanju, u tome spoju.“

Borben Vladović u književnost je ušao kao pripadnik pitanjaške generacije, koja je pisanje poezije preplela s dekonstrukcijskim propitivanjem jezika i njegova statusa te inzistiranjem na znakovnoj prirodi svijeta. Cvjetko Milanja, najupućeniji poznavatelj pitanjaške ideje književnosti, Vladovićevoj je poetici pripisao tri obilježja koja ju svrstavaju u samu jezgru pitanjaškoga projekta. Ta je poetika, veli Milanja: a) konkretistička (pjesma je grafička ikona, autor se poigrava s doslovnom tvarnošću jezika), što u prvi plan stavlja proces vizualizacije teksta; b) pop-artistička jer nastaje „od kolaža, poetske dosjetke, ludizma“, konkretističke redukcije ‘predmeta’, njegove serijalnosti, „zamjenjivosti, vulgarizacije, komercijalizacije“ i c) lirska (od devedesetih) jer funkcionira kao „inventura uspomena, dnevnih stvari i predmeta, osjećajnosti, pejzaža, osobne intime, sve do egzistencijalnih problema“. Vladović nam slovnim materijalom teksta iscrtava riječ-kocku, riječ-alku, pisaću mašinu, ispisuje lipogramski geg o tome kako je puklo slovo O i sl.

Izd. Alfa, Zagreb, 2020.

Njegovo pjesništvo šarmira neočekivanim učincima koji se dadu izvući iz p(r)okazivanja doslovnosti, ponavljanja i (s)likovne geometričnosti. Ono je komunikacijski vjerojatno najotvoreniji pitanjaški pjesnički koncept. Kako je vrijeme prolazilo, pjesnik se od avangardističkih atrakcija sve više okretao prema refleksivnim i ludičkim registrima, svoj govor temeljio na deskripciji i naraciji, a lirsko iskustvo na ispitivanju i inoviranju poznatih književnih oblika te na elementima sjećanja, čak nostalgije.

Između Sokrata i Cesarića

Najnovija, dvanaesta zbirka Borbena Vladovića Tijesto tjeskobe sadrži pedeset i sedam pjesama raspoređenih u četiri obrojčena ciklusa. U prvom su planu motivi iz prirode (plodovi drače, žižule, stara murva, stablo smokve) i urbani motivi (munjara, okretište tramvaja, električni automobil, metalna vrata kroz koja se ne čuje kucanje). Pjesma nerijetko nalikuje na zaustavljenu sliku sastavljenu od karakterističnih pojedinosti, a retorički utemeljenu u klasičnim metaforama i poredbama – npr. žižule su „živahne poput svježih ribica/ ulovljenih u omiškom zaljevu“, sunce „sa stidom izađe pred mene/ kao prerano zatrudnjela djevojka“ i sl. Lirski je subjekt zainteresirani promatrač, a njegovo prikazivanje krase prigušena slikovitost, minimalistička narativnost, postupnost izlaganja teme i blago patetična intonacija. Ta je intonacija posljedica brojnih reminiscencija i sjećanja, tj. povezivanja prošlosti i sadašnjosti, sagledavanja izdvojenog prizora iz više očišta. Na početku zbirke subjekt govori iz trećeg lica, stišan je i odsutan iz lirskoga zbivanja. Kako zbirka odmiče, njegovo se ja sve češće pojavljuje da bi pred kraj subjekt počeo govoriti iz perspektive pjesnika.

U zbirci Tijesto tjeskobe Borben Vladović postaje izrazito kontemplativan pjesnik, sklon lirskim parabolama. Jednu takvu nudi pjesma Majka s kolicima. Navodim prve dvije strofe:

Nitko ne zna

kakvu sudbinu u kolicima

gura mati

Dijete zaplače na isti način

kao budući glazbenik ili ubojica

Jednako mu vremena treba

da se umiri

kada dobije sisu i znakovlje

od njemu nepoznata roditelja

Vidljivo je da je autor u stihove razlomio blago filozofičnu naraciju. Lako je te stihove (i one koji za njima slijede) zamisliti kao početak proznog zapisa ili mikroeseja. Oni su lišeni tropičnosti, sintaksa im je konvencionalna, tema se otvara načelnom konstatacijom, a oprimjeruje i razvija antitetičkim tvrdnjama. Izlaganje je koncentrirano i distancirano, usredotočeno na fenomen a ne na emocionalno stanje govornika ili njegovu retoriku. Dominantno racionalni karakter lirskoga iskaza naglašen je završnim vraćanjem na početak. Vladović se nakon razrade uvodne konstatacije (koja se događa u tri unutrašnje strofe) istoj vraća u poenti, s tim da ju dodatno uopćava:

Nitko ne zna

po kojoj će se rijeci

rasuti pepeo neznanja

Ukratko riječ je o tekstu u kojemu se Vladović dohvaća vječne teme (neznanja), i to na način koji dopušta da ga se uspoređuje s različitim autorima koji su o toj temi govorili i pisali. Čitatelj može naći dovoljno razloga da prizove Sokratovu maksimu „Znam da ništa ne znam“, ali i Cesarićeve stihove: „Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna./ Krhko je znanje!)“.

Stišavanje tjeskobe

Umijeće se u ovoj, da tako kažem klasičnoj stvaralačkoj fazi, najviše očituje u izboru intrigantnih motiva. Pjesnik umješno izdvaja motiv koji dopušta osmišljavanje, propitivanje, na kojemu njegov subjekt može demonstrirati snagu svoje refleksije, ludički lavirati između različitih uvida, utrti put spoznajama koje nisu vidljive otprve, simpatično mistificirati i sl. Poput motiva majke s kolicima funkcioniraju motivi muškarca s osmijehom Mona Lise, tromog Agramera koji je pisao male okretne pjesme, dodatka prehrani, zimskih guma čije tragove snijeg brzo prekrije.

Da je riječ o povratku konvencionalnoj lirskoj tehnici i motivici potvrda je u ovoj zbirci dosta. Jedna od boljih svakako je pjesma Zvjezdokradica u kojoj se subjekt predstavlja kao poklonik ustaljene klišeizirane semantike i simbolike zvijezde i njezina sjaja. On je doduše pritom više ludičan nego patetičan – spominje različite zvijezde (repaticu, morsku, plamteću i zvijezdu mudaraca), on skida zvijezde, prepisuje ih, otiskuje u pjesme, pretvara u svjetleće interpunkcije, razbacuje ih po nebu. Ipak, unatoč toj zaigranosti i dezautomatiziranju frazema, Vladovićevo korištenje motiva zvijezde slijedi njegovu poželjnu i krajnje pozitivnu semantiku.

Pojedine pjesme tematiziraju zavičaj, domovinu, samoću, prolaznost. U njima se pojavljuje kritički usredotočen subjekt, subjekt koji opaža anomalije, poplavu lažnih vrijednosti, raznovrsne patvorine (npr. „Otmu li šahovnicu/ svrgnuli su i kralja/ jahača na konju/ brončanu spomeničku figuru“). Međutim budući da se radi o iskusnom subjektu, on ne reagira impulzivno nego tjeskobu koja mu prilazi s raznih strana nastoji odagnati, racionalizirati ili eufemizirati da bi se s njom lakše nosio. Naslovna sintagma tijesto tjeskobe tiče se očito osjećaja zebnje, tuge i nevjerice te sumornog raspoloženja, koji povremeno preplavljuju lirski subjekt i koje je teško odagnati. Stoga taj subjekt voljnim naporom ili ludičkom preobrazbom uznemirujućih prizora gradi specifičnu perspektivu svoga govora. Ostanemo li kod naslovnoga motiva, Vladovićev subjekt u jednom slučaju „od gnjecavoga tijesta/ želi oblikovati neplačljivu/ figuru“ da bi u drugoj obznanio:  „Tamni pekmez nadijevam/ u srce tijesta/ i tjeskoba je postala slatka“.

Slova u staji

Borben Vladović povremeno se dotiče i svoje pjesničke prakse. I u tim je slučajevima pripovjedački raspoložen i diskretan. Dobar primjer takvog teksta je Konj od slova posvećen G. Apollinaireu. Naš pjesnik ispisuje apostrofu francuskom modernistu referirajući se na njegov poznati kaligram (slikopjesmu) u kojem je slovima izradio crtež konja:

U moju staju

ušao je tvoj konj od slova

Unutra su već bile

životinje od slova

i jedna kockasta bala

od riječi

za hranu drugačijih stilova

Kroz fingirano obraćanje Apollinaireu Vladović naglašava da su njegovi stvaralački interesi bili raznoliki, da je pola stoljeća kreativno komunicirao s različitim stilskim paradigmama. Doista Tijesto tjeskobe može se čitati i kao nenametljivi lirski komentar prijeđenoga puta od strane autora koji je iskusio poetičke kontekste od neoavangarde preko konceptualne do fenomenološke i stvarnosne poezije. Jasno je da su spisateljske akcije i atrakcije stvar prošlosti, popudbina o kojoj rado razmišlja i čije učinke i značenja još uvijek pribire i procjenjuje. Pred nama je staložena poezija, glas koji nema potrebu privlačiti pažnju vanjskim efektima, pjesnik koji o običnim i kompleksnim stvarima, o malim i velikim temama govori mirno, u po glasa.

Borben Vladović često se zadubljuje u tekstove drugih, u njima nalazi znakovite aporije iz kojih pak iskaču pitanja koja se tiču i njegova pisanja. Nije zgorega spomenuti da svoje pjesme posvećuje mahom pokojnim kolegama – D. Cesariću, A. Novakoviću, V. Majeru, J. Fiamengu. Kako se ostvaruju te artificijelne dijaloške replike? Primjerice pjesma Dvije olovke razvija lirsku storiju koja oslovljava Matoševu praksu: jedna olovka „priča na tanko“, druga se „glasi na debelo“, jedna je bizarna i žudi „noću sklad“, druga je ironična i „danju bježi u hlad“, jedna poštuje staro, a druga novo iverje. Prilično je izvjesno da Vladović fokusirajući Matoševu praksu nastoji slikovito prikazati i prirodu svoje imaginacije. To postaje posve očito kada u završnom tekstu zbirke Pjesma–rešeto prigodnom parabolom podcrtava nepredvidivost svoga, ali i poetskoga stvaranja uopće. Njegov subjekt naime u žičanu mrežu rešeta ubacuje „zrnje raži, ječma/ pšenice, zobi, kukuruza/ prosa, heljde i nekoliko slova“, sve to uporno prosijava, riječi padaju na pisaći stol; naposljetku između pšeničnog kruha i posnog stiha pljeva leti zrakom a prakruh iznenada slijeće u molitvu. Posegnuvši za slikom koja je dio kolektivnoga iskustva i oslonivši se na klasičnu simboliku kruha, koja povezuje nadu, životnu radost i svrsishodno djelovanje, Borben Vladović je poeziji pripisao ulogu oplemenjujuće duhovne hrane, a svome opusu pridodao još jednu tekstualnu krišku. Ona je melankolična, lirska i autoreferencijalna.