Obnavljanje zapostavljene djelatnosti

Prije točno pola stoljeća na nekoliko je zagrebačkih gornjogradskih ulica, trgova i parkova – onima u blizini nekadašnje zgrade Muzeja suvremene umjetnosti koji se u to doba nazivao Galerijom suvremene umjetnosti – organizirana izložba umjetničkih radova u javnim prostorima pod naslovom Mogućnosti za ‘71. Bilo je to nešto novo i svježe, svojevrsni pionirski pothvat u smislu institucionalnog organiziranja i zagovaranja takva oblika umjetničkog djelovanja, do tog trenutka ograničena isključivo na individualne inicijative samih umjetnika, katkada – poput danas već legendarne splitske urbane i pod okriljem noći realizirane intervencije Crveni Peristil – i subverzivnog karaktera. Odmah nakon projekta Mogućnosti za ‘71. koji je u organizaciji prerano preminula kustosa, a neko vrijeme i ravnatelja, Galerije / Muzeja suvremene umjetnosti Davora Matičevića okupio radove tada još neafirmiranih Slobodana Brace Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Borisa Bućana, Jagode Kaloper, Gorkog Žuvele i Davora Tomičića, uslijedit će još nekoliko institucionalno podržanih umjetničkih istupa u javnim prostorima. Štoviše, nipošto nije pretjerano reći kako su takvi i srodni projekti uvelike obilježili znatan dio sedamdesetih godina prošloga stoljeća te odigrali istaknutu ulogu unutar širega hrvatskog odnosno jugoslavenskog umjetničkog fenomena obuhvaćena uvriježenim i heterogenim, u osnovi nedovoljno preciznim, terminom Nova umjetnička praksa.

Elena Štrok tijekom performansa One Rakia for the Dead  / Snimio Nenad Glavan, Projekt: Mogućnosti za ‘21

Suradnja s Akademijom
likovnih umjetnosti

Zbog čega uopće takav uvod? Nije riječ tek o suhom prisjećanju na jednu, ispostavilo se, važnu i utjecajnu umjetničku manifestaciju, već o pojašnjenju odnosno kontekstualizaciji naslova potkraj prošloga mjeseca postavljene izložbe u izlagačkom prostoru Black box na drugome katu Muzeja suvremene umjetnosti. A taj naslov glasi Mogućnosti za ‘21. Riječ je, dakle, o parafrazi imena projekta otprije točno pedeset godina. Odakle potreba upravo za tim i takvim naslovom? Agilna kustosica Muzeja suvremene umjetnosti, ujedno inicijatorica projekta, Leila Topić spremno će ponuditi objašnjenje.

U razumljivim nastojanjima da nadoknadi višedesetljetno nepostojanje primjerene zgrade te važnim i utjecajnim domaćim umjetnicima koji su obilježili drugu polovicu prošloga i početak ovoga stoljeća napokon priredi dostojne retrospektive – u tom smislu svakako valja spomenuti imena poput Julija Knifera, Miroslava Šuteja, Mladena Stilinovića, Dalibora Martinisa, Aleksandra Srneca, Josipa Vanište ili Slobodana Brace Dimitrijevića – Muzej suvremene umjetnosti zaboravit će na jednu od svojih ključnih zadaća, a ona podrazumijeva najveću moguću otvorenost za promoviranje novih ideja bezrezervnom potporom darovitim mladim autorima. Drugim riječima, kustosica Leila Topić projektom Mogućnosti za ‘21. nastoji u Muzej suvremene umjetnosti iznova udahnuti entuzijazam, radoznalost i odvažnost što ih je, primjerice, davne 1971. iskazao spomenuti Davor Matičević.

Sanja Bistričić, AV-instalacija Mislim da se sjećam  / Snimila Sanja Bistričić

Nije riječ, dakle, o obnavljanju potpore umjetničkim intervencijama i akcijama u javnim prostorima – svi radovi na izložbi Mogućnosti za ‘21. s iznimkom performansa izvedena na platou ispred muzejske zgrade smješteni su u interijer – već ponajprije o svojevrsnoj obnovi zapostavljene duhovne klime koja je nekoć krasila Muzej suvremene umjetnosti. Kako bi na najučinkovitiji a vjerojatno i najlogičniji način ostvarila svoju namjeru, Leila Topić odlučila se obratiti za suradnju Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ona je, naime, zajedno s tamošnjim profesorima Mirjanom Vodopija, Anom Hušman i Dankom Friščićem, oformila svojevrsnu radnu skupinu Mogućnosti za ‘21. Njezina se zadaća sastojala u provedbi analize studentskih radova te potom izboru zanimljivih projekata eksperimentalnog i multimedijskog karaktera koji će biti prezentirani na izložbi. Konačni izbor obuhvatio je tri autorice i jednog autora: Elenu Štrok, Sanju Bistričić, Teu Ivković i Branimira Štivića. Prva od spomenutih održala je performans ispred ulaza u Muzej suvremene umjetnosti, dok su se radovi preostalih troje izlagača rasprostrli duž izlagačkog prostora Black box.

Performans Elene Štrok imao je naslov One Rakia for the Dead. Pomalo neobičan naslov zapravo je izravan opis osnovnog narativa od kojega se performans sastojao. Umjetnica je, naime, sjedila za stolom na kojem se nalazila boca rakije zajedno s pripadnim čašama, svirajući pritom tradicionalni žičani grčki instrument i pjevajući pjesmu koja govori o vječnim putovanjima, da bi potom pozivala sve zainteresirane iz publike da zajedno s njom rakijom nazdrave osobama koje više nisu s nama te ih na taj način ritualno komemorira. Sam čin komemoriranja završavao bi vrtnjom drvenog kola s izrezbarenih četrnaest biljaka što ih je umjetničina pokojna baka koristila za pravljenje čajeva. Trajanje tradicijom prožeta performansa bilo je, dakako, ograničeno količinom rakije.

Stvaralački entuzijazam

Sanja Bistričić predstavlja se emocijama nabijenom audio-videoinstalacijom Mislim da se sjećam. U osnovi toga rada nalazi se istraživanje sivih zona unutar kojih se – svatko je to imao prilike iskusiti – miješaju realna sjećanja s nečime što bismo mogli nazvati autofikcijom. Umjetnica kao da se pita koliko imaginacija, neki kasniji događaji, možda čak i snovi, mogu izmijeniti naša sjećanja na stvarno proživljene događaje. Riječ je, zapravo, o dojmljivu mentalnom kolažu sačinjenu od pronađenih obiteljskih snimaka i zvučnih zapisa. Posjetitelji su prinuđeni kretati se između na tlu raspoređenih monitora, i na taj način umjetnica kao da ih uvlači u fiktivno-stvarni svijet svojih sjećanja.

Za prostorno-zvučni i u materijalnom smislu nadasve fragilan ambijent pod naslovom Kako prestati a ne nestati što ga je Tea Ivković rasporedila u središnjem dijelu izlagačkog prostora Black box kustosica Leila Topić istaknut će kako povezuje unutarnja previranja i kognitivne mehanizme koji potom pokreću sjećanje materijalizirano rezovima na papiru. Umjetnica papire postavlja kao samostojeće trodimenzionalne objekte koji u znatnoj mjeri usmjeravaju kretanje promatrača, a rezovi na njima rezultat su snažnoga emocionalnog angažmana, ali i nastojanja da se ostavi trag u prostoru i vremenu, baš kao što to i naslov ambijenta nedvosmisleno sugerira.

Branimir Štivić instalaciju Kartografije vjetrenja realizirao je nakon dugotrajnih multimedijalno usmjerenih istraživanja i propitivanja. Njegov rad u materijalnom se smislu sastoji od računala, plastičnih cijevi, ventilatora, staklenki, traka i pneumatskih naprava, a sve u svrhu afirmiranja zraka kao generatora, kako umjetničke forme tako i sadržaja. Zrak za njega nije, dakle, isto što i prostor, već kemijska supstanca koju svi udišemo i od koje valja „oblikovati“ umjetničku ideju. Nadovezujući se na takva promišljanja mladi autor u ljudskom tijelu vidi svojevrsnu opnu što dijeli ali istodobno i spaja ono vanjsko s unutrašnjim, a to ostvaruje upravo posredovanjem zraka. U formalnom smislu Branimirova instalacija djeluje izrazito atraktivno, a iz nje s vremena na vrijeme dopiru i zvukovi uzrokovani kompresijom zraka.

Možemo mirne duše konstatirati kako je projekt Mogućnosti za ‘21. ispunio svoju osnovnu zadaću pružanja prilike mladima te stimuliranja njihovih stvaralačkih napora od strane stožerne domaće institucije za suvremenu umjetnost. Prikazani radovi odišu stvaralačkim entuzijazmom, vizualno su zanimljivi i za razmišljanje poticajni. U nekim aspektima možda im nedostaje stanovite dorađenosti, ali tek u mjeri da s nestrpljenjem i velikim zanimanjem iščekujemo dalji napredak i sazrijevanje svih četvero mladih autora. Na kraju valja reći da se ovaj projekt namjerava nastaviti i tijekom narednih godina – uostalom i Matičevićeve Mogućnosti bile su tako zamišljene, ali nažalost nisu dugo poživjele – što će zacijelo osvježiti programske odrednice Muzeja suvremene umjetnosti, ali i unijeti posve novu dimenziju u mentorski rad profesora sa svojim studentima na Akademiji likovnih umjetnosti.