O glazbi promotivno

Već odavna svaki dan slušam emisije Trećeg programa radija Hrvatske radiotelevizije. Pratim i uzorno uređivane priloge o džezu svakog četvrtka. Zahtjevan džez nije mi nimalo stran. Dospio sam do njega preko Bacha. Ali o tome kasnije. Nedavno je u emisiji četvrtkom bilo riječi o jednom od najvećih predstavnika suvremenoga komornog džeza, o američkom pijanistu Keithu Jarrettu. Njegovi su improvizacijski nastupi (klavir solo) legendarni. Jedan je od vrhunaca njegov pariški koncert održan 1988. godine. Glazbeni je tekst uznosit varijacijski luk, koji se od duboke smirenosti razvija prema življim odlomcima, a naposljetku se vraća smirenju. Nastup se dakako može memorijski pripremiti, no postoje iskazi svjedoka o tome da je Jarrett umio izvoditi improvizacije bez ikakve pripreme, u svako doba. U njegovim skladbama za različite sastave čuje se nadahnuće Bachovom glazbom, na primjer u Adagiu za obou i gudače.

Poznavateljima vrhunskog džeza kod nas Jarrett je poznat. Međutim, uspio sam se uvjeriti u to da je jedna druga strana njegova pijanizma promaknula našoj glazbenoj javnosti. Jarrett je naime među istaknutim interpretima djela osamnaestog stoljeća, Bacha i Händela. Godine 1988. snimio je u Njemačkoj Das Wohltemperierte Klavier (I) i uvrstio se među vrhunske tumače. Usporedio sam njegovu snimku sa sedam drugih, od Feinberga i Fischera do, zasad najnovijih, Pollinija, Aškenazija i Barenboima. Jarrett je među najboljima. Sedam godina poslije snimio je, također u Njemačkoj, izbor iz Händelovih suita, također izvrsno izveden. Ako se netko kod nas sprema nastudirati Bachovo glavno klavirsko djelo, neka posluša Jarretta, može mnogo naučiti.

Keith Jarrett među istaknutim je interpretima djela Bacha i Händela / Snimio Henry Leutwyler / Izvor Facebook

Bach i džez

Vrhunski je džez teško zamisliti bez Ba­chova utjecaja. Više od dva stoljeća odjekuje stil njemačkog majstora u sofisticiranom džezu, zbog unutarnje strukturne povezanosti. Bachov stilski duh podnosi džeziranje s lakoćom. Koliko je to povezano s naravi iskaza, postaje jasno ako bi netko pokušao tako postupiti s Beethovenom, Schumannom, Chopinom, Čajkovskim, Brahmsom. Poznati džez-pijanist Lennie Tristano običavao je svoje nastupe u New Yorku početi jednom od Bachovih Inventionen. Njegova glazba koja je slijedila dostupna je na disku iz osamdesetih godina, a izvedbe su iz sedamdesetih. Upozoravam na skladbe C Minor Complex, Deliberation i G Minor Complex. One su bez Bacha teško zamislive.

Preda mnom su tri diska, svjedočanstva produhovljenog džeza. Na dvama je isti kompozitor, također američki pijanist Dave Brubeck. Jedan je naslovljen Brubeck Meets Bach, a sadrži Bachov Koncert u c-molu za dva klavira (čembala), u kojemu Brubeck izvodi dionicu jednog od dvaju klavira, a zatim skladbu Points On Jazz za dva klavira i komorni orkestar. U toj suiti ima toliko Bachove glazbe da se mjestimice doima poput transkripcije. Isto vrijedi za niz Brubeckovih djela za klavir solo, primjerice Chromatic Fantasy Sonata (koja već naslovom aludira na Bacha) i Bach Again. (Disk je snimljen 2002. godine.)

Treći je disk raritet iz programa DGG-a. Na njemu su improvizacije i obrade, a izvode ih Chick Corea i Nicolas Economou, američko-grčki duo. U improvizacijskim dijelovima Suite i Invention stalno je prisutan Bach, a u srednjem djelu programa Ba­cha zamjenjuje mađarski klasik Bartók.

Swingle Singers

Naši džez-pijanisti vjerojatno poznaju barem dio svih dosad spomenutih izvedbi, no u široj glazbenoj javnosti one nisu prisutne. Isto vrijedi, a vjerojatno još mnogo više, za dva glazbena fenomena o kojima u nas nisam našao osvrte, iako je riječ o vrlo osebujnim virtuoznim sastavima. Istina, ni oni se nisu zanimali za Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju. Znatan dio njihovih izvedbi potječe iz razdoblja prije osnutka Republike Hrvatske.

Jedan od tih sastava njeguje pjevanje bez teksta, vokalize, a zove se Swingle Singers. Očito je potrebno nešto reći o njihovu podrijetlu. Ansambl se naziva po njegovu osnivaču. Amerikanac Ward Swingle (u čijem je prezimenu podudarnost sa swingom slučajna) nastanio se na početku šezdesetih godina u Parizu, gdje je utemeljio vokalni oktet (četiri ženska i četiri muška glasa, od kojih je jedan njegov). Dio su sastava kontrabas i udaraljke. U programima Swingle Singersa ponovno se potvrdila Bachova privlačna snaga. Prve su im produkcije, snimljene na gramofonskim pločama (Philips), objavljene pod naslovom Jazz Sebastian Bach. Tko je čuo njihovu virtuoznu intonaciju i, kao u originalu, polifoni slog, steći će neizbrisiv dojam. Navest ću kao primjer nekoliko njihovih ostvarenja: čelni stavak iz Koncerta za dvije violine i orkestar, niz preludija i fuga iz Das Wohltemperierte Klavier, jedanaestu sekciju iz Die Kunst der Fuge te Adagio iz Treće sonate za violinu i klavir (čembalo). Poslije su izvodili i Telemanna i druge majstore osamnaestog stoljeća. Usput rečeno, našli su sljedbenike u srodno složenu češkom sastavu Linha Singers, od kojega posjedujem izbor iz djela čeških majstora osamnaestog stoljeća.

Stigao sam do drugog ansambla, također pariškog, ali instrumentalnog. Riječ je o džez-triju standardnog sastava (klavir, kontrabas, udaraljke) što ga je osnovao francuski pijanist Jacques Loussier godine 1959. Otad su snimili desetak ploča i diskova s naslovom Play Bach. Odabrali su englesku riječ aludirajući na podrijetlo džeza. Poslije su proširili repertoar i izvodili pojedine Bachove suvremenike, ali im je matica ostao Bach. Posljednji njihov disk koji posjedujem potječe iz 2006. godine, a obuhvaća sve Brandenburške koncerte.

Ne dvojim da naši ambiciozniji džez-pijanisti poznaju Loussierov sastav, ali bi svoje znanje mogli pružiti i muzičkoj javnosti; ponijeti na koncert pokoji Loussierov disk i odsvirati ga. Publika bi im bila zahvalna.

Ansambl sam upoznao za boravka u Frankfurtu 1964. godine. To je bila Loussierova rana faza, no zanimanje javnosti bilo je već tako veliko da sam jedva uspio nabaviti ulaznicu. Trio je izvodio bez iznimke Bacha. Vrhunci su bili Prva partita i Talijanski koncert. Njihovo sviranje, a osobito pijanistovo, odlikovalo se vrlo osebujnim spojem improvizacijskog džeza i sinkopiranim izvođenjem Bachova originala. Svaki je stavak mogao pružiti iznenađenje: ponekad je udaljavanje od predloška bilo znatno, osobito zbog naglih razlika u jačini zvuka. Dinamika se kretala između zvukovne prodornosti i nježnog pianissima. Tako na primjer Bachov Prvi klavirski koncert na kraju prvog stavka u Loussierovoj verziji zamire tiho i sve tiše ponavljanjem jednog motiva koji se u izvorniku ne nalazi na kraju. U pojedinim stavcima pak Bachov tekst ostaje gotovo nedirnut, pa se čuje autentična glazba prenesena u zvuk džez-trija. Ponegdje Loussier umeće svojevrsne kadence u kojima iskazuje blještavilo svog pijanizma. Našoj velikoj čembalistici Višnji Mažuran, koja nije a priori sklona takvu sviranju, dao sam svojedobno disk da posluša Prvu partitu i Talijanski koncert. Rekla mi je da je oduševljena virtuoznim sviranjem i kombinatoričkom maštom.

Raspon između slobodne obrade i izvornog Bacha postaje u diskovima snimljenima prije petnaestak godina sve uži u korist originala. Brandenburški koncerti i Goldberg-varijacije ostaju često posve vjerni izvorniku.

Prilika za informiranje o tim dvama sastavima evidentno je propuštena. No nikad nije kasno. Bolje kasno nego nikako. Suvremeni tehnički mediji pružaju neograničene mogućnosti. Uostalom, nije potrebno prevaliti duga putovanja. Prije nekoliko godina našao sam u dobro sortiranoj trgovini diskova na uglu Varšavske i Gundulićeve nekoliko Loussierovih snimki. A i ploča Swingle Singersa bilo je svojedobno, vrlo recentno, u Zagrebu. Samo što je nakon toga uslijedila temeljita šutnja. Kao da smo u Hamletu.