Krležin i Vitezov obračun s Europom

Živimo u vremenu koje se teško suočava sa sobom, sa svojom sadašnjošću opterećenom i globalnom pandemijom. U vremenu koje traži način da sigurnije zakorači u budućnost bez popudbina prošlosti, osobito onih koje su je (odveć) često povlačile u ponore neizvjesnosti. Iskustvu takvih vremena teško se suprotstaviti, a još je teže pronaći jezik međusobnog (spo)razumijevanja. Pogotovo ako je davna prošlost i naša sadašnjost.

O tim davno-sadašnjim suočavanjima, sučeljavanjima i prijeporima te o njihovim međusobnim isključivostima koje se ponavljaju u sutrašnjoj sadašnjosti, govori predstava Evropa za nas ima štrik, premijerno izvedena 14. svibnja na pozornici Histrionskog doma u režiji i odličnoj interpretaciji Zlatka Viteza. Okosnica predstave su Balade Petrice Kerempuha te pokoji citat iz Hrvatskog boga Marsa, Deset krvavih godina, Kraljeva i Zastava, koji upotpunjuje mozaik svevremene Krležine pobune.

Zlatko Vitez još je jednom potvrdio svevremenost Balada Petrice Kerempuha / Snimila  Ines Stipetić

Premda je po pjesnikovu sjećanju prva balada, Petrica i galženjaki, nastala u noći između 17. i 18. prosinca 1935, Balade Petrice Kerempuha kao knjiga tiskane su u srpnju 1936. u Domžalama nedaleko od Ljubljane, u tiskari Silvestra Škerla i nakladi ljubljanske Akademske založbe. Od tada taj jedinstveni kajkavski kanconijer, koji tematski i vremenski obuhvaća i interpretira više stoljeća hrvatske povijesti, sve do danas ne prestaje biti aktualan. Njegove povijesne retrospekcije transformiraju se „u identifikaciju suvremenog trenutka“, kako je zapisao Mladen Kuzmanović, vrsni poznavalac Balada. Stoga ne čudi da su Balade sve do današnjega dana univerzalni i globalni introspektivni vapaj ubogih, poniženih i obespravljenih, izrečen arhaičnim kmetskim govorom, bogata ironičnog i sarkastičnog naboja koji, kako je zapisao njihov autor, „odozdo pljuje po gospodskim čizmama“ koje ga gaze.

Teško je poplaćati „gospodinu podimčinu, pohižninu, ognješčinu. Magistratu maltarinu, tovar, tlaku, govedšinu. Velečasnom presvalščinu, Kapelanu martinščinu...“ Zato „mi plačemo plačuč i javčemo iduč, kak čuk huhučujuč, cmizdrimo javčuč...“ Zbog toga „i videl sem v megli, v megli sem videl: Zerinski grof črez meglu kak slepec gre v Beč. A nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu nigdar več. I Jelačiča Bana i Gospona Gaja i Njih sem videl bloditi v Beč: tam buju svoju, tam buju svoju, tam buju svoju popluvali reč“.

Malo je toga što od nekada u Baladama nema svoj odjek danas. Malo se toga promijenilo. A i ono što se promijenilo zapravo se nije promijenilo, nego traje. Tako zvuče Balade u izvedbi Zlatka Viteza, koji svojom interpretacijom nije ponudio nikakvo novo iščitavanje ni moderno tumačenje Krleže, nego je samo još jednom potvrdio Krležinu svevremenost Balada. Ponajprije Krležino nezadovoljstvo Europom koja se, kako to sugerira Vitezova izvedba, ne mijenja ili se mijenja tek toliko da to teško na sebi osjeti čovjek s periferije Europe, iz Hrvatske, s granice koja je stajala na braniku te Europe, neosjetljive za stradanje i muku malog čovjeka, kojega Krleža u svojem djelu nikada nije napustio.

Vitez je opsjednut Krležinim djelom, njegovom kajkavskom govornom frazom i jezikom. To je potvrdio razumijevanjem i izvedbom Balada, koje su tijekom predstave nudile bogatstvo sadržaja i asocijacija iz sveukupnog Krležina stvaralaštva. Stvaralaštva koje je Viteza cijeli njegov glumačko-redateljski vijek poticalo i nadahnjivalo, u kojemu je pronalazio povod za svoje sveukupno umjetničko, pa i političko djelovanje.

Matoš i Krleža, dva stabla izrasla iz istoga hrvatskog korijena, oslonjena jedan na drugi, Vitez je prepoznao prije mnogih i nikada ih nije prepustio zaboravu, niti ih je ikada odbacio kao višak umjetničke inspiracije. Vitez i Krležu čuje kroz matoševski poticaj. Obojica su mu podjednako bitni, podjednako ih razumije i jednako iščitava njihove poruke – oni su urasli u njega. To se čuje i kada govori Balade.

U zdvojnosti i zabrinutosti govorenja, pa i u patetičnosti, glumac Vitez iznalazi ironične nijanse i reske, sarkastične finese, koje rastvaraju dramatične sadržaje hrvatskoga identiteta, koji se istovremeno spušta na dno kmetskog življenja i uspinje na tron gospodske uznositosti. Put je to kojim dopire do dramatike života koju, bez obzira na historijske promjene, nije mimoišao pehar hrvatske žuči. Iz tog iskustva, te iz sadašnjega hrvatskoga i europskoga maćehinskoga odnosa prema onima dolje; prema siromakima, Imbrekima Skunkačima, domobranima, Valentima Žgancima i mnogima koji život daju za nešto što ne jamči jednakopravnost, Vitez crpi i izgovara svoj krležijanski solilokvij.

Vitez je svjestan i zna da se danas – kada je velikoj većini krležijanaca zazoran ikakav prigovor Europi i globaliziranom svijetu, jer im je to nazadno, nepotrebno, suvišno – mali hrvatski čovjek mora ugledati na Krležu, kojemu se ne može pripisati uskogrudnost. Njegov glas, njegova riječ podsjeća da sluganski odnos nije nikakav civilizacijski uzlet. To nepotrebno poniženje Krleža je uz Matoša raskrinkao, a Vitez dramatično naglasio. I onda kada Vitezov obračun s Europom počinje paljenjem svijeće i završi naklonom Krležinoj fotografiji.

U te dvije geste, u ta dva teatarska znaka, Vitez se nije poklonio i zahvalio samo Krleži, nego svima koji su nas zadužili istinom o našoj patnji. Koji su naš martirij ispisali svojom mukom, svojim kreativnim zanosom.