Kako ostati unutar zidova poezije i pomoći Petrinji da podigne nove

Štete nastale prošle godine u zagrebačkim i banijskim nizovima potresa, protkane pandemijskim strahom i gubicima, rezultirale su velikim akcijama punim plemenitosti, velikodušnosti, zajedništva. Fizički će se gubici nadoknaditi prije ili kasnije, a o nastalim psihičkim patnjama – teško je govoriti. Povjesničar Antun Barac davno je u jednoj rečenici sročio već od prvih tragedija poznatu nam istinu: „Velike umjetnosti nema bez jakoga bola.“ Prošlu godinu mnogi će smatrati plodnim tlom za umjetnike, koji će kroz takve tunele kanalizirati svoje tjeskobe, nesigurnosti, monotoniju ili strahove, pa je nerijetko tematika različitog stvaralaštva posljednjih mjeseci upravo potres ili pandemija. Hrvatski pisci i pjesnici dvjema su važnim inicijativama odlučili pomoći stanovnicima Banovine, bilo donacijom, poput inicijative Di si bio 2020.?, bilo kulturnim događanjima, poput tribine Pisci na Baniji.

Naslovnica digitalnog zbornika Di si bio 2020.? / Izvor arhiva inicijative Di si bio 2020

Pjesnička inicijativa Di si bio 2020.? na godišnjicu zagrebačkog potresa, 22. ožujka, a dan nakon Međunarodnog dana poezije, objavila je digitalni zbornik Di si bio 2020.?: Stihovi pod maskom, na jednom mjestu okupivši deset pjesnika i jednu ilustratoricu koji su na vlastite načine progovorili o situacijama u kojima su se nalazili. Inicijativa ima humanitarni karakter: cilj izdavanja zbornika jest prikupljanje sredstava za pomoć u obnovi petrinjske Gradske knjižnice i čitaonice nastradale u razornom potresu. Zbornik je moguće preuzeti na internetu – poveznicu možete pronaći na društvenim mrežama inicijative, a nalazi se i u digitalnoj kolekciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Na početku zbornika nalazi se kôd koji vodi do računa grada Petrinje i uputa za doniranje sredstava internetskim bankarstvom ili za one koji time ne koriste podaci za ispunjavanje opće uplatnice. Osim što svoj višemjesečni rad autori ulažu u oporavak kulturnog života u Petrinji, takva hvalevrijedna inicijativa, navode organizatori, ima i nešto širi cilj: „Shodno 2020., naš je zbornik nastao kroz online suradnje i Zoom sastanke na kojima su se često razvili razgovori o kulturnom životu Hrvatske. Svojim radom zato želimo skrenuti pažnju i na nezaštićen položaj u kojem su se kulturni radnici, pisci i umjetnici našli tijekom pandemije.“

Kako se suvremena hrvatska književna scena ne bi prikazala samo u lošem svjetlu, ranjena, važno ju je sličnim idejama popularizirati i približiti široj zainteresiranoj publici. U tome se smjeru orijentiralo i Hrvatsko društvo pisaca, koje u suradnji s petrinjskom knjižnicom od početka ožujka organizira tribinu Pisci na Baniji, potpomognutu Ministarstvom kulture i medija. Nedjeljnim popodnevima u novom prostoru knjižnice i čitaonice u Petrinji, odnosno u zelenilu pod banijskim nebom, mogu se čuti razgovori moderatora i raznih hrvatskih književnika: tako su Petrinju zadnjih tjedana posjetili Franjo Janeš, Ena Katarina Haler, Nikola Petković, Bogdan Arnautović, Sanja Baković, Miroslav Kirin, Tomislav Domović i mnogi drugi.

Književnu inicijativu Di si bio 2020.? čini jedanaest autora: pjesnikinje i pjesnici Denis Špičić, Ines Kosturin, Ivor Kruljac, Julija Savić, Josipa Marenić, Luka Antić, Matko Abramić, Petra Zelenika, Vanda Borelli i Žarko Jovanovski te ilustratorica Nina Alvir. Zbornik je strukturiran u deset dijelova, a svaki se sastoji od biografije autora, kratkog odlomka u obliku vlastitog odgovora na pitanje „Di si bio 2020.?“ te pet pjesama. Popratne ilustracije Nine Alvir prate tematiku i vizualiziraju motive, opisivane situacije ili atmosferu u pjesmama.

U predgovoru zbornika Monika Herceg piše o različitim svjetovima koje su autori kao zasebne osobe doživljavali, sukobljavajući strah od vanjskog svijeta kojim vlada pandemija i unutarnjeg, u vlastitom domu, gdje vlada neizvjesnost podrhtavanja tla: „Upravo ta stalna napetost – razlika između straha od vanjskog, koji dolazi od nepoznate bolesti koja je na­jednom promijenila lice cijelog svijeta, i onog straha od vlastitih soba, zidova među kojima je sada nužno biti što više – jest ono što ova knjiga pokušava reći, ali nimalo na proziran i banalan način. Sve pjesme, različite u svojim stilovima i načinu detekcije, pa i analize svijeta, bave se pozadinom događaja, emocijama, načinom na koji se unutarnja tektonika pomiče radi pomicanja vanjske.“ Svaki od autora na vlastiti način iznosi stihove kojima recipijentu ali i samom sebi pojašnjava proživljeno stanje. Slikovito, nadrealno, humorno, senzibilistički, ludistički, Monika Herceg sve ih postavlja na granicu osobnog interijera duše i eksterijera svijeta, tamo gdje se gubi pojam o vremenu, a strah za vlastito postojanje nadograđuje. „Žarko Jovanovski u zadnjim će stihovima jedne pjesme napisati: ‘neki dan / bilo koji dan’ i možda je upravo to suma stanja nepreglednih dana u kojima su svaka iduća dva tjedna bila ključna.

Danas još uvijek čekamo razrješenje situacije, i shvaćamo da su dani zaista tako prošli, da je godina tako prošla: bez obzira na sve stresove, nismo nekad shvaćali ni koji je dan.“ Uz zaborav zagrljaja, već usvojenu činjenicu, sebi odgovara na pitanje: „Možda je vrijeme i da se pitamo jesmo li zaista navikli na tu anksioznost, na sve te promjene? Ili smo samo, kao bića koja se jako dobro adaptiraju na svoj okoliš, pokušali upravo to da bismo lakše preživjeli? Možda ono najbitnije pitanje koje ostaje visjeti nakon godinu dana od početka i pandemije i prvog potresa jest može li nam poezija, umjetnost, pomoći da se nosimo sa svime, može li nas spasiti i približiti? Odgovor na to pitanje možda je upravo cijela ova knjiga koju je moguće čitati i kao dokument vremena, ali i bitan umjetnički doprinos na temu godine koja nikoga od nas nije ostavila ravnodušnim.“

Saša Pavković svoj pogovor posvećuje važnom prepoznatljivom ilustratorskom doprinosu mlade darovite ilu­stratorice Nine Alvir te piše: „Nina Alvir se zahtjevnog zadatka ilustriranja djela deset ‘gipkih stihoklepaca’ prihvatila koncentrirano i znatiželjno, izabravši crno-bijeli grafizam realističkog prosedea, nastojeći da u prizoru naglasi bit svakog pojedinog pjesničkog ciklusa ali i da cijeli taj dekalog ima jedinstvenu notu i prepoznatljiv autorski touch.“ Analizirajući grafocrteže koji oplemenjuju zbirku, zbornik završava došavši do zaključka: „2020. je bila turobna godina u kojoj, usprkos svemu, nije nedostajalo osobnih zadovoljstava, prekoračenja, ljubavi, samospoznaja i novih ideja.

Kao što, i ovaj zbornik to potvrđuje, ni pod maskama nisu zašutjele pjesničke muze, nije zastao ni likovni život, jer i piscima i vizualnim umjetnicima, koliko god društveni bili, inspirativno može biti i doba općeg stišavanja i usporavanja svijeta. Zato, prisjetite se gdje ste bili prošle godine, ali svladajte eventualnu tjeskobu i, da parafraziram neke od naslova iz zbirke, zaigrajte i priuštite si nešto lijepo, pročitajte / pogledajte stihove pod maskama i pomozite ostvarenju plemenitog cilja ove inicijative.“

Istinit je i nužan ovaj zaključak svima nama koji smo proživjeli iste ili slične traume – umjetnost je oduvijek bila i zauvijek će biti posljedica boli i uzrok zacjeljenja i katarze. Podupiranje ovakvih i sličnih inicijativa ne samo da popularizira hrvatsku suvremenu književnost nego pomaže i nama samima da zacijeli i zakrpa već nastale pukotine – u svakom mogućem smislu.