Glazba za imaginarni film

Pokušamo li odrediti najsvestraniju osobnost u kontekstu domaće pop-glazbe u posljednja tri desetljeća, Gordan Muratović – za prijatelje i publiku Coco Mosquito – jedan je od najozbiljnijih kandidata. Iako je svojih (veoma produženih) petnaest minuta slave stekao u ulozi osnivača, gitarista i autora Jinxa, jedan od njegovih dodatnih i bitnih aduta ogleda se u posvemašnjem eklekticizmu i kreativnoj znatiželji koja ga je vodila daleko izvan ograničavajućih okvira pop-glazbe. Zapravo, što Jinxi više miruju, to je uočljivija njegova glad za bijegom na drukčija područja. U tom smislu, Muratovićeva strast pri nalaženju novih načina kombiniranja retrostilova s modernim tehnološkim postupcima, kao i njegove suradničke sposobnosti – producentske, autorske i aranžerske – kao da ne poznaju granice. I to bez obzira na to je li riječ o radu s Natali Dizdar, grupom Mayales, s Davorom Gopcem ili nekim četvrtim.

Izd. PDV Records, Zagreb, 2021.

U posljednjih nekoliko godina Mosquito se tako dodatno profilirao i afirmirao kao čovjek različitih konteksta, no studijski rad („ondje gdje se glazba proizvodi“) uvijek je u njegovu fokusu. U proteklom razdoblju, u restriktivnim pandemijskim uvjetima, kad su koncertnim aktivnostima doslovno zatvorena vrata – još i više. Dodajmo tomu da se s vremenom dokazao i u brojnim kazališnim angažmanima te – u posljednje vrijeme – radom na televiziji. Dragocjen je Mosquitov doprinos u rekonstrukciji razdoblja koje pokriva priča u novoj TV-seriji Dnevnik velikog Perice. Naime, Brešanov „nastavak“ Golikova filmskog superklasika Tko pjeva zlo ne misli naprosto je nezamisliv bez glazbene nadgradnje koja daje autentičnost duhu specifične epohe, u ovom slučaju sredine 1960-ih, kad su domaćim eterom odjekivali nostalgični zvuci klasika Ive Robića, Stjepana Jimmyja Stanića, Zvonka Špišića, Arsena i Gabi, Beti Jurković i drugih. Ništa čudno da je Muratović zadužen za glazbu u seriji. Uostalom, nisu li Jinxi kombinirali disco-funk-razbibrigu i elemente retropop stilizacija s popkulturnom ikonografijom nekih prethistorijskih, arhivskih zabavnoglazbenih epoha?

Suradnja u Dnevniku velikog Perice potvrda je stare činjenice: vizualni aspekt u stvaranju ili izboru glazbe u posljednje se vrijeme u Mosquita ustalio kao središnji motiv. A s obzirom na to da se odavno realizirao u okvirima pop-sastava (sedam studijskih albuma Jinxa sasvim je solidan opus), a potom i kao skladatelj ili glazbeni „izbornik“ u kazališnim predstavama i televizijskim serijama, preostalo mu je samo jedno: da sklada glazbu za neki zamišljeni akcijski film iz, recimo, 1967. ili 1976. godine.

Možda Muratovićev samostalni debi l’ after life (PDV Records, 2021) nije u cijelosti nastao s takvim motivima, ali prema vlastitom pojašnjenju, dobrim dijelom jest. Njegov sadržaj stiliziran je poput naslova (pisanog malim početnim slovima), poigravajući se i žonglirajući značenjima, a još više žanrovskim fragmentima, od razbarušenog jazza šezdesetih i dramatičnih špijunskih glazbeno-filmskih motiva sedamdesetih, do ledenog synth-popa osamdesetih. Kako ne bi došao u opasnost da slušatelja zbunjuje posebnim nazivima kompozicija, autor je skladbe označio tek rednim brojevima, pri čemu je njihov instrumentalni karakter dodatni osigurač filmičnosti, ili barem ugođajnosti na općenitoj razini.

Na koji je način, dakle, Muratović istkao svoj imaginary soundtrack? Tako što je nimalo jednostavan zvuk izgradio na razmjerno jednostavnoj koncepciji: kvartet saksofona i drugih živih instrumenata – udaraljke Hrvoja Rupčića, bas-gitara Nikole Jerkovića, Mosquitove ukulele (!) - suprotstavio je programiranim ritmovima, semplovima i sintesajzerima, kojima se sâm pozabavio.

Album je, dakle, lišen stihova. Gitara je također izbačena iz zvučne slike, što ga odvlači još dva koraka dalje od pop- i rock-teritorija. Iz tog sudara svjetova (organsko protiv artificijelnog) izrasla je kompleksna i dinamična tekstura koja – ostavimo li postrani detalje – ipak počiva na dovitljivim i dorađenim puhačkim međuigrama. Odnosno, na kvartetu zaigranih saksofona. Mario Bočić (tenor), Miha Gyorek (alt i bariton), Marko Gudelj (bariton) i Jošua Kovačević (još jedan alt, za svaki slučaj) djeluju poput uhodana, dobro podmazana stroja. Glavni utjecaji lako su raspoznatljivi: od starih svakako Lalo Schifrin, koji bi, da ništa drugo u životu nije napravio (a itekako jest), ostao upamćen po besmrtnoj temi Mission Impossible.

No čini se da su Muratoviću, kao strastvenu skupljaču ploča i poznavatelju popularne glazbe, još važnije neke druge stvari, osobito one koje je na tom polju potpisao David Holmes, irski skladatelj, DJ i producent zaslužan i za glazbu u Oceanovoj trilogiji Stevena Soderbergha. Dodajmo tomu i druge komponente što ih autor spominje u raznim prigodama – primjerice, opus krautrock-inovatora Can, ili pak ekscentrične postupke Franka Zappe. Ili možda (što se osjeti kao u temi l’ after life No.7) bostonsku underground-formaciju Morphine, koja je devedesetih zvuk zasnivala na ritmičnom bariton-saksofonu i dvožičanoj bas-gitari.

Valja napomenuti da je album realiziran na tri lokacije: snimljen je u Zagrebu, miksan u Londonu, dok je mastering prepušten Elliottu Jamesu u njegovu kalifornijskom studiju, smještenu u mitskom Laurel Canyonu, u Los Angelesu – umjetničkoj i kontrakulturnoj meki poznatoj iz razdoblja kasnih 1960-ih. Osam skladbi na albumu l’ after life teku razmjerno ujednačeno, s funkom i jazzom kao glavnim koordinatama. Iznimka je uvodna tema l’ after life No.1, koja odskače kvalitetom i atraktivnošću te uistinu vapi za svojim „pravim filmom“. Spomenimo i donekle atipičnu No.8 s hipnotizirajućom latino-konstrukcijom koja slušatelja šest minuta drži u iščekivanju razrješenja.

Ako je s Jinxima osvojio široku publiku, a angažmanom u kazalištu i na televiziji razotkrio i ambicije na polju primijenjene glazbe, onda je Mosquito projektom l’ after life napokon udovoljio najprije samome sebi, svojim ambicijama i trenutnom ukusu. Bez obzira na prominentan ritam i zgodna aranžmanska rješenja, ovo nije naglašeno komunikativna glazba. Ali to joj očito nije bila ni namjera. Također, stvoriti glazbu za imaginarni film nije nov koncept; Barry Adamson to je dokazao još 1989. na albumu Moss Side Story, a primjera je mnogo, uključujući Muratovićeva heroja Davida Holmesa koji je – prije uspješne suradnje na holivudskom hitu Oceanovih jedanaest, objavio dva usporediva albuma s izmaštanom filmskom glazbom: duhovito naslovljen This Film’s Crap, Let’s Slash The Seats te Let’s Get Killed.

Ponadajmo se da će i Muratovićev napokon pronaći svojeg Soderbergha.