Dante i rehabilitacija ideala vječnoga carstva

Komemoriranje 700 godina od smrti Dantea Alighierija nije samo prilika za kulturne manifestacije diljem svijeta i prisjećanje na njegovu monumentalnu Božanstvenu komediju, nego i povoljan trenutak za rehabilitaciju firentinskog pjesnika i mislioca. Naime, odvjetnik Alessandro Traversi pozvao je suce, pravnike, jezikoslovce, povjesničare, čak i Danteove potomke, da 21. svibnja sudjeluju na kongresu kako bi procijenili mogućnost formalnog zahtjeva za reviziju Danteova procesa i njegovu rehabilitaciju.

Dante želi ponovno uspostaviti univerzalni poredak u skladu s
božanskom pravdom

Dante Alighieri nije se ograničio samo na umjetničko stvaranje nego se, u svojstvu firentinskog suca, u 14. stoljeću suprotstavio papi Bonifaciju VIII, koji se pokušao miješati u toskansku politiku. Potkraj 1301. i početkom 1302. bio je osuđen na progonstvo, a zatim i na lomaču zbog neposlušnosti papi. Prisiljen napustiti grad, nikad se nije vratio. Uredba o zabrani konačno je ukinuta 2008, a firentinski odvjetnik Traversi želi ići dalje i o 700. godišnjici pjesnikove smrti vidjeti kako stručnjaci ponovno otvaraju „najpoznatiji hladni slučaj u povijesti“. Dante je dakako slavan zbog Božanstvene komedije; manje su poznata njegova djela koja se odnose na političku filozofiju i njegov doprinos razvoju moderne političke misli.

Djelo De Monarchia i Danteov ideal o univerzalnoj monarhiji zapravo odražava dugi proces razdvajanja politike od duhovne sfere i postupne sekularizacije teoloških pojmova o kojima govori Carl Schmitt u Političkoj teologiji: „Svi koncepti koji vladaju u modernoj teoriji države sekularizirani su teološki koncepti.“ Božanstvena komedija, napisana početkom 14. stoljeća, dočarava alegorijsko putovanje autora u tri svijeta, pakao, čistilište i raj. Zamišljena u vrijeme kad je Europa postupno izlazila iz srednjeg vijeka, ona ipak predstavlja simbol srednjovjekovne misli i političkog ideala carstva.

Ideal univerzalne monarhije

Dante je izravni svjedok podjela koje su posvuda zavladale. Svjetovna misao nastojala se odvajati od religiozne; politička moć suprotstavila se vjerskoj moći. Prožet idealom univerzalnoga kršćanskog svjetonazorskog jedinstva, Dante u prvom dijelu Božanstvene komedije, Paklu, ukazuje da se čovjekov pad i iskonski grijeh nalaze u razdvajanju i podjeli duša i odsutnosti harmonije, a putovanje pisca kroz tri svijeta smatra se željom da pronađe to izgubljeno jedinstvo, sve do njegova konačnog izraza u raju.

Nakon 700 godina Danteova poruka u Božanstvenoj komediji ostaje aktualna, čak proročanska, pa tako francuska esejistica Christiane Rancé smatra da 700. obljetnicu treba doživjeti kao nebeski znak i povući paralelu sa suvremenom situacijom čovječanstva zarobljena u paklu neprestane podjele. Bili smo već odavno na neki način u paklu, jer pakao nije mjesto Zla, već mjesto na kojem se zlo čini, kao što to ponovno napominje Edmond Jabès. Pandemija koronavirusa otvara mogućnost osvješćivanja zla koje smo učinili oko sebe i u sebi – duhovna bijeda, neizmjerno siromaštvo, nemar za prirodni okoliš. Čistilište je prema Danteu prilika za spoznaju zla i mogućnost spasenja u novom jedinstvu, kao prevladavanje destruktivnog antagonizma koji simbolizira dualizam: pakao protiv raja, čovjek protiv Boga, tijelo protiv duha, crkva protiv države, siromah protiv bogatih. Stoga Dante postavlja ideal duhovnog trojstva kao spiritus movens duhovnog preobražaja.

Kao pjesnik, ali i političar i kršćanski mislilac, Dante Alighieri iznosi ideju da svjetovna univerzalna monarhija može vratiti ljudsku čistoću prije pada, a njegova je politička filozofija snažno prožeta razmišljanjima svetoga Augustina o dualnosti između carstva i božanskog kraljevstva u kršćanskom Rimskom Carstvu tisućljeće prije, ali i teorijom „dva mača“ Bernarda de Clairvauxa (1090–1153). Dante hvali univerzalnu monarhiju kao idealan politički sustav koji jamči pravdu i mir, a time i sreću ljudi. Druga knjiga želi pokazati da je rimski narod taj koji mora posjedovati vrhovnu vlast, jer je nasljednik Rimskog carstva prema zakonu, to jest prema volji Božjoj, a ne samo prema sili.Napokon, treća i zadnja knjiga obrađuju odnos između cara i pape, obojica svoj autoritet izvode od Boga, ali svaki ga mora vršiti u svom polju suvereniteta: duhovnom području za papu i svjetovnom domenu za cara  Dante želi ponovno uspostaviti univerzalni poredak u skladu s božanskom pravdom. Dualnost se promišlja u skladu s harmoničnom ravnotežom: ne može biti sukoba između vjere i razuma jer se dvije vlasti, koje proizlaze od Boga, moraju samo razvijati u skladu sa svojom prirodom kako bi se uskladile i nadopunile.

Unatoč procesu sekularizacije i odvajanju političke od duhovne sfere od renesanse nadalje, političku fascinaciju i težnju prema „carstvu“, planetarnom jedinstvu, „unitarističkom snu“, ipak pronalazimo i danas u globalizmu kao ideologiji liberalne tržišne homogenizacije, koja promiče model jedinstvenog samocentriranog, samoreferencijalnog svijeta (One World) utemeljena na sekulariziranom konstruktivističkom i mehaničkom modelu.

Carstvo i Danteovo gibelinstvo

Danteov grad-država Firenca već je bio u rukama gibelina (pristaša cara) nekoliko godina prije nego što su definitivno svrgnuti 1266. Stranka gvelfa tada je bila podijeljena na bijele i crne: Crni gvelfi bili su ispostava papinske hijerarhije, dok su bijeli bili bliži republikanskom poimanju moći. Iako Dante ulazi u političku arenu kao bijeli gvelf, doživljavajući neuspjehe ostaje u dubini i pritajeno gibelin, o čemu svjedoči njegovo djelo De Monarchia koje razlikuje (bez odvajanja) duhovno i svjetovno zalažući se za obnovu carstva. Kada zadiremo u europsku političku povijest, možemo ustanoviti kako je Europa mjesto na kojem su se razvijala i sučeljavala dva glavna modela političkog jedinstva: model države-nacije koji je proizvod Francuske revolucije, a kojem prethodi model monarhije i carstva.

Što u osnovi razlikuje carstvo od nacije? Prvo je činjenica da carstvo prije svega nije teritorij već u osnovi nadnacionalna duhovna ideja i načelo. Politički poredak nije isključivo podređen materijalnim čimbenicima ili posjedovanjem zemljopisne površine već duhovnom ili političko-pravnom idejom. Stoga je pogrešno zamisliti da se carstvo razlikuje od nacije prije svega veličinom, da je na neki način „nacija veća od ostalih“.

Po definiciji, carstvo pokriva veliko područje, ali osnovno je da car moć crpi iz činjenice da utjelovljuje nešto što nadilazi puko teritorijalno posjedovanje. Kao dominus mundi, on je vrhovni „suveren“ i Augustus pontifex, odnosno vlada nad suverenima (prinčevima i kraljevima), a ne nad teritorijima, predstavlja moć koja nadilazi zajednicu kojom upravlja.

Model carstva kao politička i duhovna organizacija fluidan je i dvosmislen pojam koji evoluira u povijesti. Naime, carstvo podrazumijeva do kraja 19. stoljeća ideju savezne strukture koja obuhvaća cijeli poznati svijet, po uzoru na Rimsko Carstvo i Pax Romana. U političkoj filozofiji taj je pojam ključan ne samo za Dantea nego i kod Kanta preko Vica i Machiavellija, koji smatraju da je taj politički model najbolji način osiguranja mira. Suprotno tomu, potkraj 19. stoljeća carska iskustva Napoleonovih ekspanzionističkih i britanskih imperijalnih pohoda poprimaju izopačen oblik i surogat su ideje carstva utemeljena isključivo na hegemonističkoj sili. Tada nastaju borbe između suparničkih carstava: njemačkog, britanskog, japanskog carstva (sfera koprosperiteta velike istočne Azije; ekspanzionizam Japana, carska Rusija…). Za povjesničara Johna Atkinsona Hobsona tada se prekida veza između carstva i internacionalizma te postupno profilira antagonizam između kontinentalnih i pomorskih (talasokracije) carstava, poput Rimskog Carstva ili carske Rusije.

Pojam carstva zapravo je prilično nejasan, jer se ne odnosi na preciznu političku organizaciju, a koristi se za označavanje republika (Atena u 5. stoljeću prije Krista), kao i monarhija (Austrija u 19. stoljeću), odnosno konfederacija (Sveto Rimsko Carstvo u srednjem vijeku). Taj pojam ponekad označava demokracije (Treća Francuske Republike), ponekad diktature (Rusko Carstvo u 19. stoljeću), ili čak oligarhije (Rimsko Carstvo). Carski model Franačkog i Svetog Rimskog Carstva iz srednjeg vijeka postupno zamjenjuje sekularizirani oblik raznih carskih multietničkih konstrukata ili kolonijalnih imperijalizama. Priroda je carske funkcije evoluirala, a njezin je iskonski temelj rimski Imperium, koji je ostao nepromijenjen: suverena sila, transcendentna, istodobno svjetovna, vojna i vjerska, s božanskom karizmom i nadljudskom silom, koja bi trebala jamčiti vječni mir, pax aeterna, dajući zajedničku orijentaciju svim sastavnicama iste kulturne i političke zajednice, uz očuvanje njihovih dubokih identiteta.

Kozmogonija i politička sfera

Danteov pogled na svijet eminentno je kozmološki cjelokupan metafizički svijet iz Božanstvene komedije, kozmogonijska alegorija u kojoj je zemlja u središtu sferičnog kozmosa oko kojeg gravitiraju drugi nebeski svodovi.  Danteova kozmogonija kombinira elemente stvarnosti i mitologije, a  mitološki prikaz koji opisuje ili objašnjava nastanak Svijeta i njegov pad. Mircea Eliade u kozmogoniji vidi “uzorni model i svojevrsni arhetipski model stvaranja, svemir je “remek-djelo” jednog ili više stvaralaca koji se nudi kao model ljudima“. Svaka je politika u određenom trenutku povijesti odraz određenog pogleda na svijet, a svaka je politika sui generis i neutralna pojava, ovisno o duhu vremena, filozofskom i znanstvenom kontekstu.

Renesansni topos oslobađa se Božjih ograničenja. Ta nova vizija svijeta obilježit će na znanstvenoj, ali i antropološkoj razini, napuštanje geocentrizma u korist heliocentrizma (Kopernik).

Daleko od statičnih i fiksnih srednjovjekovnih uvjerenja, nastaju vjerovanja u mnoštvo mogućih svjetova raspoređenih beskrajnim svemirom. To je doba označilo prijelaz iz zatvorenoga duhovnog prostora svojstvena srednjovjekovnoj kršćanskoj misli u neodređeni racionalni prostor širenja moderne misli. Na političkoj će razini ta epistemološka mutacija utjecati na emancipaciju, zatim na razdvajanje političke misli s obzirom na teologiju kao filozofiju Crkve u srednjovjekovno doba, i na njezin razvoj prema makijavelističkom državnom apsolutizmu. Antropocentristička humanistička vizija svijeta koja će čovjeka učiniti središtem svijeta, koja se sada pojavljuje kao izvor i ishodište svih vrijednosti, također će prožeti pokret sekularizacije politike koja je postala instrument dominacije i moći, oslobođena transcendentnih markera višega poretka.

Sila postaje novi temelj moći i iz makijavelističke perspektive država posjeduje moć legitimne prisile kako bi uspostavila zakone za dobro ljudi. Ta instrumentalna koncepcija politike, koja više nije deklinacija religije i teologije, sada je sama po sebi dovoljna, poput novoga beskonačnog svemira, te otvara polje neograničenim mogućnostima i eksperimentiranju. U tom smislu možemo govoriti o kozmogonijskoj regresiji politike utoliko što je kozmogonija dodijelila svakoj domeni, svakoj funkciji ljudskog postojanja, vrlo precizno mjesto u hijerarhijskom poretku, dok bi napuštanje kozmosa-reda odgovaralo njegovoj suprotnosti, do kaotičnog poremećaja i zbrke uloga. Arthur Koestler izvrsno je u djelu Mjesečarenja u sklopu povijesti astronomske znanosti u zapadnom svijetu ukazao na glavni utjecaj koji su znanstvene revolucije imale na fragmentaciju svijeta ideja, politike, društva.

Napuštanje kozmološke paradigme kao objašnjavajućeg modela svijeta obilježeno je pojavom nove konstruktivističke epistemologije, koja proglašava nužnu primjenu načela izvedivosti na sve ljudske aktivnosti. Ta epistemološka struja označava raskid s tradicionalnom teološkom koncepcijom koja cjelokupno ljudsko znanje povezuje s pojmom istine i transcendencijom.