Članak 157: povreda ugleda SFRJ

U prvom sam dijelu feljtona o kaznenom djelu povrede ugleda SFRJ (čl. 157. Kaznenog zakona SFRJ) objasnio zašto ga treba smatrati blažim sredstvom progona nepoćudnih riječi u odnosu na primjerice daleko poznatije kazneno djelo neprijateljske propagande. Istaknuto je zatim da se u sudskoj praksi Socijalističke Republike Hrvatske 1980-ih gotovo u potpunosti sveo na obranu lika i djela Josipa Broza Tita (u čl. 157. zaštićenom pod krinkom autoriteta vrhovnog komandanta ili predstavnika najviših državnih institucija, konkretno predsjednika Republike). Pritom zdravorazumska činjenica da Tito nije mogao biti u ulozi vrhovnog komandanta ili predsjednika Republike nakon svibnja 1980. jer je bio mrtav nije nimalo opterećivala režim. Preostalo je dakle pokazati kako su sudovi štitili režim obranom lika i djela mrtvog čovjeka, odnosno državnih dužnosti koje (razumljivo) nije obnašao. Sljedeći redovi donose izbor iz sudske prakse. (Čitatelja međutim molim za razumijevanje jer će se u mnogim primjerima spominjati neprimjereni izrazi, ali takvim se riječima sudilo.)

Maligani, vrhovni komandant
i zatvor

Kad sam prije nekoliko godina počeo istraživati ovaj fenomen, nekako sam odmah naišao na slučaj Dalmatinca Jure Njegovana. On je na dan Titove smrti (4. svibnja 1980), u omanjem društvu, u privatnoj kući i pod utjecajem alkohola, navodno izgovorio sljedeću rečenicu: „Krepao je onaj pas maršal Tito“. Premda Okružni sud u Zadru nije nedvojbeno precizno utvrdio sadržaj Njegovanove rečenice (u iskazima svjedoka nalazimo varijante: „Krepao je onaj pas Maršal“, „Krepao je pas“ i „Krepao je drug Tito pas“), proglasio ga je krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju pet mjeseci. Njegovan bi možda i bolje prošao da inkriminirane riječi nije izgovorio na dan Titove smrti, kako mu je sud lijepo objasnio u presudi: „Riječi ‘Krepao je onaj pas Maršal Tito’ predstavljaju vrlo ružne i pogrdne riječi za Predsjednika Tita, koji je tog dana umro i time je optuženik izrazio svoje nepoštovanje i svoj odbojan stav prema Predsjedniku Titu i time je izložio poruzi Vrhovnog komandanta i Predsjednika SFR Jugoslavije“. Više godina poslije, sredinom 1987, i opet u veselu raspoloženju, Njegovan je u lokalnoj gostionici, prolazeći „ispred slike druga Tita“, navodno izjavio: „Majku ti je**m i tebe ću odatle srušiti, kome si šta u životu dao“, a kažnjen je dvostruko većom kaznom zatvora (deset mjeseci). Dok je u prvom postupku Njegovan povrijedio ugled države pogrdnim riječima upućenim netom umrlu čovjeku, dotle je u drugom dvostruko veću kaznu dobio jer je ugled države povrijedio izgovorom pogrdnih riječi upućenih jednoj fotografiji obješenoj na zidu.

Spisi koji se čuvaju u arhivi Županijskog suda u Zagrebu bili su mi od velike pomoći u istraživanju ovog fenomena. Evo karakterističnog primjera. Početkom listopada 1984. Okružni sud u Zagrebu na kaznu zatvora od jedne godine osudio je Krešimira Imbriovčana jer je u ugostiteljskom objektu Novska pred gostima gotovo dvije godine ranije (u studenom1982) vikao: „Da je** mater Titu, da tko je** državu, da je Tito lopov i lažov, da on nije nikakav čovjek“. Nema sumnje da je Imbriovčan bio u stanju visoke alkoholiziranosti pa onda i smanjenih intelektualnih sposobnosti, dok je kazneno djelo povrede ugleda zahtijevalo ustanovljenje da je optuženik svjesno i s izraženom namjerom izgovorio inkriminirane riječi te da je njima htio nanijeti uvredu Titu. Obrana je ipak uspjela uvjeriti Vrhovni sud Hrvatske da je Imbriovčan donekle bio u stanju smanjene uračunljivosti pa je kazna smanjena na šest mjeseci zatvora. Ako izuzmemo pogrdni sadržaj prvog dijela inkriminirane rečenice, onda valja zaključiti da su oba suda propustili primijetiti da je optuženik u drugom dijelu rečenice iznio krajnje nesuvisle te iracionalne tvrdnje koje onda nisu bile podobne za nanošenje povrede nečijeg ugleda. Tito naime nije mogao biti lopov i lažov, a još manje živo biće u studenom 1982. jer je preminuo prije više od dvije godine. Njegovoj petrifikaciji u politički simbol režima uvreda se pak nije mogla stvarno nanijeti, ali se svejedno za nju moglo biti osuđen.

U arhivi Županijskog suda u Varaždinu naišao sam na sudski proces koji pokazuje da su (barem) neki suci dobro znali da neprimjerene riječi izrečene u pijanom stanju nisu napad na državu, a još manje ozbiljno sredstvo njezina rušenja. Nakon što bi ih viša instanca upozorila da su „skrenuli s linije“, povratili bi se međutim pravilnom „gledanju na stvari“. Karakteristično, sve je počelo s uživanjem alkohola na svadbi održanoj početkom 1984. u selu Kapela kod Ludbrega. Prema navodu iz presude, Zdravko Vrtulek je, nakon što je Mladen Rozman „skinuo sa zida sliku Predsjednika SFRJ i vrhovnog komandanta i bacio ju iza sanduka za kiselu vodu [a potom je] uhvatio desnom rukom i izgužvao te pokidao na dva dijela i bacio na pod“, sve popratio riječima: „šta je to takvoga Rozman Mladen učinio da se sada čudimo, da nas (Jugoslaviju) je Tito zadužio, a sada kada otplaćujemo dugove ispaštamo nakon njegove smrti“. Ovakav je slijed događaja utvrđen na temelju iskaza dva svjedoka optužbe koji su međutim izjavili i da se „sjećaju samo smisla“ Vrtulekovih riječi ili da je „nešto rekao u tom smislu“. Još je važnije primijetiti da su svi okupljeni – i optuženi i svjedoci – bili pod izraženim utjecajem alkohola, kako je sudu potvrdio i mjerodavni liječnički vještak. Sasvim opravdano, sud je odbacio optužnicu navodeći obrazloženje: „Iz navedenog prikaza iskaza svjedoka vidljivo je da je svaki od svjedoka zapravo dao svoju verziju i svoje vidjenje dogadjaja, što se inače dešava i kod trijeznih ljudi, a u konkretnom slučaju radilo se o osobama, koje su sve od reda bile pod utjecajem alkohola, pa se sada pogotovo postavlja pitanje vjerodostojnosti i vrijednosti [izjava] takovih osoba u vezi ovog žalosnog dogadjaja.“ Budući su bili u stanju bitno smanjene uračunljivosti, Vrtulek i Rozman nisu mogli racionalno pojmiti prava svojstva zaštićenog objekta (ugled i čast Tita) pa onda ni počiniti omalovažavajuću radnju.

Nedodirljivi simbol

Vrhovni je sud Hrvatske međutim u siječnju 1985. prihvatio žalbu okružnog tužitelja i naložio novo suđenje. Premda se odluka temelji na ocjeni da je prvostupanjski sud morao pravilnije ocijeniti iskaze svjedoka, smatram da je od drukčijeg gledišta o dokazima daleko važnija bila izravna intervencija republičkog tužitelja (koji je spis dobio na uvid i predložio da se uvaži žalba okružnog tužitelja). U novom su postupku Vrtulek i Rozman proglašeni krivima, pri čemu je prvi osuđen na osam mjeseci zatvora, a drugi na šest. Premda ni tom prilikom ključni svjedoci nisu mogli točno reproducirati Vrtulekove riječi, nego su opet više bili sigurni u smisao izrečenog, iz onoga što su iznijeli Okružni je sud u Varaždinu svejedno zaključio da su iskazi osoba koje su također bile pod utjecajem alkohola vjerodostojni: „Bez obzira na činjenicu alkoholiziranosti sud ovim svjedocima vjeruje, jer rekli su i prikazali dogadjaj onako i na onaj način kako su ga sami doživjeli.

Točno je da nisu mogli baš doslovno ponoviti one riječi koje je izgovorio Vrtulek, no po mišljenju suda to nije niti neophodno, već je bitno da svjedoci pamte smisao i riječi koje je upotrijebio nakon čina skidanja slike. Njihovi iskazi nisu ocijenjeni subjektivnim pa im s toga sud u potpunosti poklanja povjerenje, te pronalazi da je Vrtulek bez ikakve sumnje počinio kazneno djelo za koje se tereti.“

Na toj se rečenici međutim treba dulje zadržati. Obrana je u žalbi (koju je Vrhovni sud odbio) istaknula da sud daje potpuno povjerenje osobi (jednom svjedoku optužbe) koja je, najprije u Društvenom domu u Kapeli (zajedno s drugima) konzumirala „likere i gemište“, potom se na nekoliko sati preselila u obližnju gostionicu gdje je (zajedno s još devetero ljudi) najprije popila „3-4 gemišta“, potom i barem litru-dvije vina, da bi zatim nastavila konzumirati alkohol na svadbenoj večeri, a na kraju opet (zajedno s tri sudruga, među njima Vrtulekom i Rozmanom) svratila u istu gostionicu (gdje se dogodio inkriminirani događaj) i nastavila piti „gemište“. Nikakvo čudo da je svjedoku u jednom trenutku „pozlilo“. Svejedno je izjavio da je Vrtulek izrekao „čak 75% riječi koje mu se inkriminiraju“, a sud je takvom iskazu povjerovao. Još je važno istaknuti da sud nije ulazio u ispitivanje istinitosti navodnih Vrtulekovih riječi, što naravno nije bila slučajnost. Ako bi se pokazalo da je Tito doista odgovoran za zaduženost države, onda takva tvrdnja nije mogla povrijediti njegov ugled ili ugled države.

Tito je bio u ulozi nedodirljivog simbola i svaka poredba s nekim ranijim diktatorima značila je dakako zatvor. U restoranu jednog hotela stanoviti je Mate Pirić početkom 1987. navodno izjavio: „O gangsteru Titu neću govoriti. (…) Ante Pavelić i Tito su isti“. Okružni sud u Zagrebu osudio ga je zbog kaznenog djela povrede ugleda SFRJ na deset mjeseci zatvora. Rečenice ne sadržavaju kakav posebno pogrdan izraz, ali je očito „poistovjećivanje ratnog zločinca Ante Pavelića i predsjednika Tita“ predstavljalo vrstu teške uvrede. Također, premda je sud utvrdio izvjesne neusklađenosti u iskazima svjedoka i premda je optuženik bio u stanju bitno smanjenih mogućnosti upravljanja vlastitim postupcima (utjecaj alkohola), svejedno je presudio da je Pirić bio u potpunosti svjestan što je činio, tj. da je izgovarajući inkriminirane riječi htio uvrijediti Tita.

U žalbi je međutim Pirićev odvjetnik upozorio na vrišteću nedosljednost presude koja je Pirića odvela na izdržavanje desetomjesečne zatvorske kazne. Inkriminirane riječi naime nisu sadržavale ni jednu izravnu pogrdu upućenu nekom visokom predstavniku vlasti, a niti je Tito u vrijeme izgovaranja inkriminiranih riječi bio na kakvoj dužnosti. „Medjutim“, navedeno je, „u vrijeme izvršenja krivičnog djela, u inkriminacijama nigdje ni jednom riječju ne vrijedjam ili izlažem poruzi najviše predstavnike organa vlasti SFRJ, jer niti spominjem odgovornu funkciju vlasti, a niti je u to vrijeme Josip Broz Tito bio u funkciji vlasti, obzirom na njegovu raniju smrt.“ Nije pomoglo. Vrhovni je sud Hrvatske sve navode žalbe odbio, uključujući i istaknuti. Ustaljena je sudska praksa, koju je sud odlučio prihvatiti i u ovom slučaju, navedeno je, da su objekti zaštite kaznenog djela iz člana 157. „i umrli predstavnici najviših organa SFRJ“. Povreda ugleda i mrtvog čovjeka i nepostojeće dužnosti odvela je Pirića u zatvor.

Osuđujuća presuda za kazneno djelo povrede ugleda SFRJ podrazumijevala je da optuženik inkriminirane riječi izgovori svjestan da one nanose povredu te da su stoga izgovorene s izravnom namjerom da povrijede ugled države. Drukčije rečeno, nije odlučno bilo ako su izrečene usred kakve prepirke, dakle ako bi njihov izgovor nastupio nakon jasnog podražaja koji nije imao bilo kakve veze s problematikom ugleda države. U studenom je 1987. Okružni sud u Zadru osudio na četiri mjeseca zatvora Petra Šuška jer je na kraju prepirke praćene međusobnim optuživanjima za krađu, navodno rekao: „Ima, ima i većih [lopova], naš pokojni predsjednik Tito bio je najveći lopov, sagradio je stotine kuća koje će ostati njegovoj [supruzi] Jovanki“. Karakteristično, sud se nije upustio u utvrđivanje istinitosti Šuškovih navoda, nije u prepirci prepoznao bilo kakvu motivaciju za izgovor navedenih riječi, potpuno je povjerenje dao svjedocima optužbe (premda je Šušak negirao da je izrekao inkriminirane riječi, a i nekoliko drugih svjedoka također je izjavilo da ne mogu točno ponoviti njegove riječi), a dodatnu je otežavajuću okolnost pronašao u činjenici da je optuženik bio aktivni član Saveza komunista, rezervni vojni starješina i komandant Teritorijalne obrane u Smilčiću. Ipak, od svega je bilo daleko najvažnije da je Šušak prema sudu izgovorom navedenih riječi teško uvrijedio Tita usred pogoršane aktualne političke situacije: „Riječi koje je izgovorio optuženi i koje mu se inkriminiraju predstavljaju grubo vrijedjanje lika druga Tita, koje imaju dodatnu težinu u situaciji kada se iz dana u dan sve više pokušavaju devalvirati vrijednosti koje su iskovane u najtežim i najsjajnijim godinama naše povijesti, a cijena kojih su bili životi najvećih sinova naših narodnosti.“ Vrhovni sud Hrvatske sredinom je lipnja 1988. preinačio presudu u uvjetnu kaznu. Zanimljivo je pritom primijetiti da je ipak odlučio uvažiti kontekst prepirke, tj. uvrstiti je u olakšavajuće okolnosti: „Ne može se“, navedeno je, „mimoići niti činjenica da optuženik nije izgovorio navedene riječi iz čista mira, već naprotiv, bio je isprovociran od svjedoka […] koji ga je u neku ruku i naveo na razgovor o ovoj temi.“ Kako je i drugostupanjski sud odlučio da je Šušak doista izgovorio inkriminirane riječi, ostaje zaključak da mu je uvjetna kazna izrečena u prvom redu zbog toga jer je nekad bio blizak režimu, što opet nije imalo previše veze s konkretnim slučajem.

I zbog šale u zatvor

U zatvor je pojedinca mogao odvesti i izgovor nekoliko riječi koje su okupljeni shvatili kao šalu na Titov račun. Sredinom siječnja 1988. Okružni sud u Bjelovaru osudio je Manojla Radakovića na šest mjeseci zatvora jer je u ugostiteljskom objektu Kod Pavla u Hampovici, „pod utjecajem alkohola i stojeći kod šanka“, obraćajući se okupljenima rekao: „Mi Ličani dali smo najljepšu Ličanku za ćoravog Zagorca. Jovanka [Broz] se mogla udati za bogataša sa devet volova, a ne za jednog vola.“ U navedenim je riječima sud prepoznao izlaganje poruzi „najvišeg organa SFRJ i vrhovnog komandanta“. Dobrano pod utjecajem alkohola, dakle smanjene uračunljivosti, Radaković je okupljenima odlučio izgovoriti nekoliko šaljivih riječi na Titov račun, a oni su ih takvima i prihvatili: prema navodu iz presude svjedoci su bili jedinstvena mišljenja „kao da on govori i iznosi (inkriminirane riječi) kao šalu i da su se njegovim riječima gosti smijali“. Dok je za osoblje i goste ugostiteljskog objekta Radaković ispričao šalu, tj. oblik humorističnog izričaja namijenjena izazivanju smijeha, dotle je Vrhovni sud Hrvatske iste riječi ocijenio povredom ugleda Jugoslavije pa je odbacio žalbu na presudu. Inkriminirane riječi, navedeno je u obrazloženju, „ni u kom slučaju se ne mogu ocijeniti kao vic ili šala“. 

Mnogobrojne problematične aspekte suđenja zbog kaznenog djela povrede ugleda SFRJ – svedena ponajviše na kaznenopravnu zaštitu Titova lika i djela – moguće je pronaći u procesu protiv Stjepana Fogleca. Njega je potkraj lipnja 1989. Okružni sud u Zagrebu osudio na zatvor u trajanju od deset mjeseci, pretvoreno u uvjetnu osudu. Foglec je navodno u plesnoj prostoriji pokazao na Titovu fotografiju i izjavio: „Kaj radi ovaj pljesnivec tu, kad već godinama trune u zemlji“, da bi nešto kasnije u smjeru fotografije bacio čašu. Staklo se razbilo, a fotografija je pala na pod. Na problematičnost osude upozorila je obrana. Nije naime bilo moguće inkriminiranim riječima nanijeti uvredu Titu iz dva očita razloga: jer je bio mrtav i jer, dosljedno navedenom, nije u trenutku izricanja navodne uvrede mogao biti na dužnosti vrhovnog komandanta oružanih snaga SFRJ. Zatim, izlagati nekoga progonu za ovakvo kazneno djelo u trenutku kada su brojne trijezne osobe svakodnevno u novinama vrijeđale ili kritizirale Tita svjedočilo je da se nadležni tužitelji, a i brojni sudovi, vode načelom oportuniteta, a ne legitimiteta. Konačno, zdrav je razum nalagao nužnost ozbiljne sumnje u sposobnost pijanih osoba da počine kazneno djelo koje je zahtijevalo racionalnu svijest. „Da li uopće“, upitao je odvjetnik u žalbi, „mogu mladi ljudi, koji su popili tolike količine alkoholnog pića tijekom cijele noći, da su u visokom stupnju alkoholizirani, uopće da li mogu počiniti u takvu stanju verbalni krivični delikt, da li su podesni da izlože bilo koga poruzi, posebno takvu legendarnu ličnost kao što je ličnost Tita!?“. Isti sudac koji je godinu prije osudio Fogleca u lipnju je 1990. obustavio kazneni postupak primjenom Zakona o amnestiji. Nije međutim vjerojatno da bi do toga došlo bez promjene režima.

Na kraju: glazbeni intermeco

Da bi priča bila zaokružena, važno je još istaknuti da je progon na temelju kaznenog djela povrede ugleda SFRJ selektivno primjenjivan. Primjer iz Osijeka s kraja 1984. posebno dobro ilustrira navedeno. Najprije je srbijanski autor Đorđe Balašević pred oko dvije tisuće gledatelja glazbeni nastup popratio, kako je navedeno u posebnoj partijskoj informaciji o događaju, „tiradom viceva“, pri čemu je primjerice „slao Jugoslavene u raj i svetom Petru, ali ih ovaj nije htio primiti zbog niza problema u kojima se nalazi (jugoslavensko) društvo“. Potom je tijekom izvođenja poznate pjesme sasvim jasno aludirao na saveznu premijerku Milku Planinc riječima: „Milka, tko te sada dirka (…) da li si našla pravi put i smjernice ka mom srcu“.

Početkom je prosinca iste godine u Osijeku nastupio bosanskohercegovački rock-sastav Zabranjeno pušenje. U jednom je trenutku glavni pjevač grupe Nenad Janković upitao okupljenu publiku: „Hoćete da pjevam o Maršalu, hoćete o ruskom maršalu – no o njemu nećemo – on nije dobar. Onda ćemo o američkom maršalu – on je bolji.“ Tada je, pokazujući na sustav za ozvučenje, uzviknuo: „joj crko nam maršal“. Da je htio nadležni je okružni tužitelj oba izvođača mogao izložiti kaznenom progonu za povredu ugleda SFRJ: Balaševića za šalu na račun zaštićenog objekta predstavnika Saveznog izvršnog vijeća, a Jankovića za jasnu aluziju na preminulog vrhovnog komandanta. Balašević nije u Vojvodini iskusio nikakve probleme s režimom, dok je Zabranjeno pušenje u Bosni i Hercegovini moralo pretrpjeti premetačinu policije i blaže medijsko šikaniranje. (Zapravo, točnije bi bilo reći da im je u cijeloj državi narasla popularnost.) No, za razliku od brojnih građana SRH o kojima sam pisao, oni nisu doživjeli kazneni progon ni vjerojatnu zatvorsku kaznu. Može li se na temelju toga zaključiti da je u SRH (i mrtav) Tito bio najbolje zaštićen?                          

Kraj