Četiri ikone u hotelskoj sobi

Početni prizori predstavljanja četvorice glavnih junaka, stvarnih osoba, uspješnih crnoputih Amerikanaca na početku 1960-ih godina, izvrsno su izabrani – u svakome od njih protagonist istovremeno dobiva i gubi, slavljen je i poražen. Pjevač Sam Cooke prvi put nastupa u otmjenom njujorškom klubu Copacabana, što mu je bio san, no bjeloputa ga publika dočekuje s odbojnošću; u boksačkom meču na londonskom Wembleyju Cassius Clay nadmoćan je protivniku Henryju Cooperu, no ovaj ga nokautira, ali Clay ipak pobjeđuje; politički vođa Malcolm X drži važan govor koji se prenosi na televiziji, no istodobno se razilazi sa svojim mentorom Elijom Muhammadom.

Leslie Odom Jr., Aldis Hodge, Kingsley Ben-Adir i Eli Goree

Najdojmljiviji je prizor s velikanom američkog nogometa, Jimom Brownom – u svom rodnom kraju (država Georgia) prima usrdne riječi divljenja uglednoga gospodina Carltona, no na domaćinovu trijemu, jer „crnčuge“ (niggers), veli mu pristojno Carlton, ne smiju preko kućnoga praga bijele obitelji.

Ton i zamisao cjeline time su odlično predstavljeni – Cooke, Clay, X i Brown izvrsnici su svojih zvanja, postigli su mnogo, slavni su, pa i cijenjeni i utjecajni. No ne preko određene granice, one zacrtane rasističkim ogradama na kojima je mentalno ispisano da crnci vrijede manje od bijelaca, da su niža bića, u najboljem slučaju možda tek zgodni cirkusanti koji će zabaviti bijele gospodare „zemlje slobodnih“, no nipošto ravnopravni ni uistinu poštovani, vazda sigurno udaljeni od zbiljske moći.

Tempo prve četvrtine filma je siguran, situacije su vibrantne, šarolike, raznolikih ugođaja – od prštave vreve sportskog susreta na krcatom stadionu, preko smirenosti naoko prijateljskog čavrljanja u osvježavajućem lahoru zelenila američkog juga, do tjeskobe supružničkoga razgovora u interijeru tmurne velegradske noći – poente su predočene čitko, ali nenametljivo.

Po uvodniku, eto nas u Miamiju, 25. veljače 1964, gdje se odvija glavnina Jedne noći u Miamiju, netom nakon što je Cassius Clay (još ne Muhammad Ali) ondje nadšakao Sonnyja Listona i postao svjetski boksački prvak teške kategorije. Umjesto uobičajene raskošne proslave Clay se sastaje s trojicom dobrih prijatelja, Cookeom, Brownom i X-om, u X-ovoj razmjerno skromnoj hotelskoj sobi. Posrijedi je povijesna činjenica, ali ono što zatim gledamo djelo je piščeve mašte, spekulacija mogućega tijeka druženja četiri ikone kako ju je zamislio autor istoimene drame – premijerno postavljene 2013. – i za Oscar nominiran scenarist filma Kemp Powers. Temeljna tema njihova razgovora mozganje je o mogućnostima, putovima i načinima stjecanja zbiljske ravnopravnosti crnaca, odnosno borbe za građanska prava, a najoštrija se nit zateže između Malcolma X-a i Sama Cookea. Prvi zastupa otvoreno, agresivnije zalaganje, drugi smatra da je manje vidljiva borba, unutar sustava, kakvu sam prakticira, komplementarna i podjednako efikasna.

Sva su četvorica samopouzdana, inteligentna, promišljena i duhovita. Zainteresirani slušači, oštroumni predlagači i uvjerljivi zastupnici raznih teza koje se međusobno razlikuju, gdjekad potiru i sudaraju, premda svi teže zajedničkom cilju i veže ih prisno prijateljstvo. Ne izvlače gotova uvjerenja iz džepa, niti tko tvrdoglavo inzistira da bude u pravu. Čak i politički najtvrđi među njima, Malcolm X, važe, preglavljuje, uvažava, korigira se. Doista komuniciraju. Nitko od njih nije uvijek posve siguran u svaku svoju tvrdnju, misao, osjećaj. Ljudi su, samo ljudi, makar i iznimni, a društvene su okolnosti itekako složene.

Iako razmatraju političko-aktivističke teme, dijalozi su pitki, razumljivi, nedidaktični, a nemalo čara proizlazi iz toga što su X, Cooke, Clay i Brown – u odličnim tumačenjima Kingsleyja Ben-Adira, Leslieja Odoma Jr.-a (nominiran za Oscar), Elija Goreeja i Aldisa Hodgea – osobe krepka duha, srdačna osmijeha, životvornoga elana, mladenački ozareni (iako je X-u tad već 38 godina), a ne mrzovoljno frustrirani tvrdokornici kakvima takvi borci često budu filmski prikazani.

Powersov tekst i uglavnom sigurno, dinamično vodstvo iskusne televizijske redateljice Regine King kojoj je ovo kinematografski prvenac – također i glumice, 2019. nagrađene Oscarom za sporednu ulogu u Ulici Beale Barryja Jenkinsa – urodili su višestruko zanimljivim ostvarenjem kojemu se donekle može zamjeriti da mjestimično gubi zamah, ponajprije onda kad razgovorni žar argumenata i protuargumenata splasne, da bi potom opet živo proključao, zabrzao naprijed i zaokupio pozornost.