Boksač odjeven u pjesnika

„I zato, pogledajmo sebe kad sudimo o drugima: čime ih to prisiljavamo da budu bolji od nas. Dva borca u infajtingu, to klupko snage, snova i očajanja, zaslužuje realnije suce, no što smo to mi bili ovih dana. Parlov je doplivao do druge obale i on će sigurno ići dalje. A mogli bismo i mi. Homo.“

Veselko Tenžera,
Boks i deseteračke represalije,
Vjesnik, 25. lipnja 1978.

 ---

Povijest izrade dva brončana kipa ponajboljem hrvatskom sportašu 20. stoljeća Mati Parlovu (1948–2008) odavno je nadrasla sve novinarske žanrove. Nakon niza prijepora s Gradom Pulom i obitelji (najviše glede lokacije kod Arene) u siječnju 2018. postavljen je u obližnjoj Fažani prvi kip, dominantni Parlov u prirodnoj veličini, dojmljivih mišića, spreman za aperkat u mudroj taktici mečeva zbog kojih su naši (pra)roditelji ustajali, ako je trebalo, i u četiri sata ujutro. Teško je mlađim naraštajima protumačiti što je značila svaka Matina borba i kako se s tekstovima Veselka Tenžere o „svećeniku boksa“ budilo i lijegalo. Do prvih pijetlova.

Brončani spomenik na pulskim Giardinima rad je Marije Ujević-Galetović / Snimio Srećko Niketić / PIXSELL

Kako predočiti razgovor s velikanom u njegovu Mate baru u središtu Pule, opisati konstituciju koja je rušila Adinolfija, Cuella, Karatajeva i ostale vedete „plemenite vještine“, željna isključivo dugih razgovora o poeziji i umjetnosti? Zazirao je Parlov od političara i novinara, oprezan i kod najmanje naznake medijske prisutnosti, povučen, sam sa svojim medaljama i tuđim stihovima. Kao što su sportski zaljubljenici sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća navijali budilice, taj živi Mate nije ni išao spavati, u besanim fažanskim noćima (i davno prije) čitao je domaće i svjetske pjesnike, recitirao ih u trenucima nadahnuća, svjestan da je dalekovidnost njegove boksačke strategije – mogla tek poezija razumjeti. Gotovo tri i pol godine nakon Jurkićeva kipa, u dobu koje slabo mari za boks i poeziju (je li takvo svako?), obuzeto koronskim statistikama i maskama, 3. svibnja 2021. postavljen je na Giardinima, u parku nasuprot Mate baru, drugi brončani kip, rad ugledne zagrebačke kiparice Marije Ujević-Galetović, napravljen prema zadanim parabolama odjevenosti, zamišljen izvedbeno kao kip koji utjelovljuje boksača i pjesnika.

Intelektualac u šlafroku

 „Na kultnom mjestu, kakvo je, primjerice, zagrebački Trg bana Josipa Jelačića, nije prikladno napraviti kip u kratkim gaćicama. Naprosto ne ide. I nema digniteta. Bez obzira na život sportaša, boksača, osobito jer već ima spomenik tog tipa u Fažani. Svaki čovjek, tako i Parlov, imao je više slojeva svoje osobnosti. A i u mečevima je bio tehničar, otmjen boksač. Voljela sam gledati Parlova i Muhammada Alija, plesali su ringom, nisu imali masne mišiće, bili su inteligentni borci, iako je riječ o ružnom sportu, kao i sama pomisao udarati nekoga“, kazala je kiparica Ujević Galetović, predana umjetničkom pozivu i na izmaku devetoga životnoga desetljeća, svjesna različitih interpretacija posljednjega djela, a opet, nije željela odstupiti od prvotne zamisli – „intelektualca u šlafroku“.

„Možda je bilo moguće i drugačije rješenje. Nedaleko je njegova gostionica, on promatra šetače. Razmišljala sam o klupici, ali tada bi vjerojatno bilo suviše doslovno. Ovako se propitkuje zašto je kip tako napravljen, uvijek je bolje da promatrači uočavaju vlastiti sloj. Jer bijela nije potpuno bijela. I crna mora imati okera ili ljubičaste ako se želi da bude lijepa boja. Iznimka je plakat. No kip mora ‘progovarati’ dodatnim elementima“, istaknula je autorica kipa naslonjena na postolje s imenom i olimpijskim krugovima, podsjetnik na München 1972. i zlatnu medalju nakon finalne pobjede protiv Kubanca Gilberta Carilla. Zar je prošlo gotovo pet desetljeća? I onaj neizbježni Poljak Gortat na trajnom putu do Olimpa vječnosti. Ne samo u Njemačkoj. Poput glumca koji ne želi razglabati o mrtvim, napuštenim ulogama, Parlov je ustrajavao na temama izvan svoje profesije. I ustrajao na njima do ovozemaljske smrti. Svečanom otkrivanju kipa, uz mjesnu vlast, prisustvovao je i Matin sin Matko Parlov. Upravo je prizor potomka uz brončanoga oca kiparicu uvjerio u snagu vlastitoga djela u prirodnoj veličini. Tako bliska, a velika.

Približiti složenu
Matinu osobnost

„I prije izrade bilo je zadano da kip bude odjeven i izvan strogoga pulskog centra. Spomenik ima složenih elemenata, naznačila sam rukavicu u lijevoj ruci, koja je čvrsta, nikako mišićava. Željela sam postići asocijativne slojeve s olimpijskim krugovima. Koncipiran je grčki, s blažim pokretima, sve odiše tom blagošću. Parlov nije bio samo snagator. Vertikala spomeniku daje dignitet i bolje djeluje nego horizontala. Ima drastičniji naboj“, uvjerena je kiparica, kao što vjeruje i onoj narodnoj mudrosti da će joj vrijeme dati za pravo, jer kad prođu desetljeća, veli, i prolaznici će vjerojatno reći: Bio je blag, poseban boksač.

„Nisam htjela ići u naturalizam, jer više postane epiderma, a manje kiparski volumen. Opća slika, primjerice zgrade kazališta, dobije se tek kroz cjelovitu sliku. Uvijek je bolje da volumen govori. U literaturi pamtim način na koji je pisac pisao, a ne sadržaj, važnije je ‘kako’ nego ‘što’. Upravo čitam pripovijetku Tonio Kröger Thomasa Manna, zadivljuju me opisi prijatelja u tom djelu. Riječ je o filigranskoj minucioznosti“, zaključila je kiparica, priznajući da joj zdravstveno stanje nije najbolje. S trima bolestima u svakoj ruci namučila se izrađujući Matin kip, ali i to potvrđuje da nadahnuće, u surječju s radinošću, ne mogu zaustaviti ni fizički parametri.

Je li uspjela u približavanju složene Matine osobnosti, svaki će promatrač prosuditi za sebe. Zato je pulske šetače i pozvala na dublji uvid, valjda onaj o kojem je i Tenžera pisao: „I dok ih on uvlači u mirne kružnice, koje će se kad-tad stegnuti poput omče, oni poklanjaju udarce svoga života praznini, nalik nekom divljem mahanju publici.“ Možda je i prirodnije imati dva kipa Mate Parlovu, ne znam. Jamačno je za kipara Antu Jurkića golema poteškoća bila činjenica gubitka kvalitete sa svakom drugom lokacijom izvan Arene. Znao je važnost simbioze prepoznatljivosti lika i likovnosti djela, naglašavajući sve ono sportsko u Parlovu, što je poslije utkano u fažansko šetalište. Kip na pulskim Giardinima izaziva prijepore, oprečna tumačenja. Pozornost i žamor.

A sam Parlov bi, promatrajući svjetinu iz svojega kafića, odmahnuo pobjedničkim rukama na silnu strku, natočio sok od naranče, zapalio cigaretu, omamljen skučenošću minijaturnoga prostora, izišao ispred lokala, otpuhnuo dim visoko prema nebu, na koje je i otišao 29. srpnja 2008, pa stao mirnim glasom krasnosloviti jednako besmrtna Tina:

„Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi...“